Tišina.
To je prvo čega se sjećam nakon Camina. Ne tišina u sobi, nego ona unutarnja – tišina u glavi, u prsima, u disanju, u svakom koraku mog dana. Prošla su tri mjeseca otkako sam se vratio, ali ta tišina još uvijek tiho odzvanja u meni.
Svaki je dan nakon povratka imao svoju boju, svoj ritam, svoju priču, svoje riječi. Ubrzo sam se počeo nalaziti s prijateljima. Sjeli bismo, popili kavu ili čašu vina, ponekad piva. Nekad bismo zajedno ručali ili večerali. Pričali bismo. Pitali bi me: “Je li Camino ispunio tvoja očekivanja?” I svaki put bih zastao na trenutak, razmislio – kao da mi je to pitanje prvi put postavljeno – i odgovorio: “Da.”
Ne znam je li to bio točan i iskren odgovor. Kad sam odlučio krenuti na put, glava mi je bila u stanju stalne borbe sa samim sobom. Kako se put približavao, tako je kaos postupno nestajao, a u meni se počeo javljati mir. Da, na Caminu sam si postavio tisuću pitanja i dobio isto toliko odgovora, ali očekivanja? Mislim da ih više nisam imao. Jednostavno – znao sam da je Camino ono što moram napraviti kako bih ponovno pronašao sebe.
Na put sam otišao otvorena srca, spreman upiti sve ono što će mi Camino pružiti: cvrkut ptica u rano jutro, miris tople zemlje pod jarkim popodnevnim suncem, zvuk vjetra koji bez milosti puše preko Pirineja, boju duge nakon kiše, priče stotina ljudi koji su – kao i ja – na istom tom putu, u potrazi za odgovorima.
Iako nisam imao očekivanja, mogu reći da je Camino donio više nego što sam znao da mi treba. Ponudio je odgovore i nadu, donio je mir i naslikao najljepšu sliku koju sam ikada nosio u sebi.
Ljudi
Najveće bogatstvo Camina nisu krajolici. Nisu kilometri. Nisu ni katedrale. Najveće bogatstvo su ljudi. Ljudi koje susrećeš dok hodaš kilometar za kilometrom – preko brda, kroz guste šume, preko beskrajnih polja uljane repice i kroz uspavane gradiće. U malim obiteljskim restoranima gdje naručuješ hodočasnički jelovnik i pitaš se – hoćeš li danas čašu Rioje ili samo vodu. Na putu gdje se sve svodi na dvije jednostavne riječi: Buen Camino. Riječi koje ti netko dobaci kad vidi da ti je teško. Riječi koje ti izmame osmijeh kad više nemaš snage.
Nisi sam.
I nitko na tom putu nije samo prolaznik. Svatko nosi nešto. Svatko hoda s razlogom. Netko ide jer voli hodati. Netko jer mu je otkriven tumor i ne zna koliko mu je još vremena ostalo. Netko jer mu je nedavno preminula majka. Ili suprug. Ili dijete. Netko hoda da bi zaboravio, netko da bi se prisjetio.
I svaka je priča drugačija. Svaka nosi težinu, ali i iskru nade. I dok hodaš uz te ljude, dok ih slušaš, osjećaš kako ti se polako vraća nešto što nisi ni znao da si izgubio: povjerenje u ljude. Snagu. Nadu. Mir.
Glazba
Još dok sam se pripremao za Camino, najveću sam snagu pronalazio u glazbi. Za mene je to bio Springsteenov koncert u Dublinu u proljeće 2023. Jedan od mnogih na kojima sam bio, ali ovaj je ostao urezan u pamćenje kao koncert nade – znak da će, nakon teškog perioda, stvari krenuti na bolje. I krenule su. Dok u jednom trenu više nisu. U početku sam se koncertu vraćao sa sjetom, ali sam s vremenom slušajući Bossa u njemu pronašao nevjerojatnu snagu da idem hrabro dalje. Kao dio priprema pripremio sam i playlistu za Camino koja će, pokazalo se, biti upravo ono što trebam. Slušajući te pjesme dok sam hodao, počeo sam povezivati osjećaje i trenutke s glazbom.
Hodajući, glazba mi je davala ritam. Emocije su se vezale za pjesme, trenuci su dobivali svoje soundtrackove. Sjećam se prvog dana, uspona preko Pirineja. Jutro. Magla. Prvi koraci. I na slušalicama – “Fix You” od Coldplaya. Ili jednog drugog trenutka, kad sam razmišljao o ljubavi, hodajući uz rijeku, dok mi je u pozadini svirala “Diamonds and Rust” od Joan Baez.
Glazba je uvijek bila moj suputnik. Dio mog identiteta. Iako sam playlistu slušao nasumično, znao sam jednu stvar – posljednja pjesma koju ću čuti na Caminu bit će Springsteenova “I’ll See You In My Dreams”.
Dok sam hodao zadnjih nekoliko stotina metara prema katedrali u Santiago de Composteli, na slušalicama mi je svirala upravo ta pjesma. Zadnja pjesma iz Dublina za mene ima neko posebno, gotovo iscjeliteljsko značenje. A tog zadnjeg dana Camina slušajući je osjetio sam kao da je s mojih leđa pao jedan velik teret kojeg sam nosio cijelo ovo vrijeme. Teret neodgovorenih pitanja, strahova, dvojbi – ali ujedno i nada u neko ljepše sutra.
Tišina
Kad hodaš dan za danom, bez pauze, po 30-ak kilometara dnevno – svakog dana barem šest sati – ostaje ti puno vremena za razmišljanje. To je prilika da se ponovno povežeš sa sobom. Bez prekida. Bez ekrana. Bez nepotrebnih interakcija (osim ako ih želiš). Sam si sa sobom. I sa svim pa i najcrnjim mislima. Ali istina je – nije to nikad bila potpuna tišina.
Ponekad bih razgovarao s ljudima koji su mi se našli na putu. Često sam puštao glazbu u slušalicama – pjesme koje sam pažljivo birao, koje su bile moj oslonac, moj okvir, moj ritam. I upravo ta tišina između riječi, između stihova, između susreta – ta unutarnja, emocionalna tišina – bila je najvažnija.
Ako mu dopustiš, Camino te ogoli. Postavljaš si pitanja na koja se možda nikad nisi usudio odgovoriti. Ili ih nisi ni znao postaviti. Pitanja poput: Kakva sam osoba? Kakva osoba želim biti? Što me zaista veseli? Što me pokreće? Jesam li sretan? Bojim li se smrti?
I dok hodaš – danima, kilometrima, satima – ta se pitanja vraćaju. Nekad uz pogled na planinu. Nekad uz stih pjesme. Nekad uz nečiju priču. I polako, bez prisile, počinju dolaziti i odgovori. Ne svi odjednom. Neki šaptom. Neki kroz tugu. Neki kroz smijeh.
Emanuel 3.0
Vratio sam se s Camina kao nova verzija sebe. Prva, dječja verzija mene, bila je naivna. Vjerovala je da će sve biti dobro ako činiš dobro drugima. Bilo je to vrijeme kad sam pokretao svoj posao, volontirao, pronašao prvu pravu ljubav, dobio prvo dijete. A onda se sve raspalo – u tisuće komadića. I dok sam skupljao dijelove nekog prošlog života, pronašao sam novi smisao.
Roditeljstvo me promijenilo. Postao sam manje naivan, ali i dalje otvoren. Pružao sam ruke. Pomagao više nego ikad. Volontirao. Donirao – svoje vrijeme, znanje, novac. Htio sam biti pravi uzor svome sinu. Upoznao sam i novu ljubav. Iako sam isprva imao dvojbe, u jednom sam se trenu potpuno prepustio. Bilo je to najintenzivnijih šest godina mog života. Neke sam stvari zapustio, ali sam zato pronašao druge – još ljepše. Obitelj me činila sretnim. Bila je moj oslonac i u najtežim vremenima. A onda se i to raspalo. Opet u tisuće komadića. A s tim – i ja.
Prije odlaska na Camino dotaknuo sam dno. Kažu da iscjeljenje ne može početi ako niste svjesni da ste dotaknuli dno. Tada nisam imao nijedan odgovor na pitanja koja su me progonila. Osjećao sam se golo. Bespomoćno. Po prvi put u životu – nisam znao tko sam.
Htio sam da me nema. Da ne postojim. Malo je nedostajalo da tako i bude.
Ali vjerovao sam da će biti bolje. Iako nisam imao strpljenja čekati zauvijek. Camino mi je pomogao pronaći sljedeću verziju sebe. Emanuela koji je brižan. Koji pomaže. Koji daje prilike, ali isto tako shvaća da je život prekratak da se okružimo krivim ljudima. Emanuela koji je najbolji roditelj svojoj djeci, koji je tu za njih ne samo kao prijatelj nego prvenstveno kao roditelj – učeći ih sve ono što je i sam naučio na teži način.
Pronašao sam mir u slušanju, u tišini, u razumijevanju. Pronašao sam snagu u autentičnosti. Iako se nikad nisam trudio svidjeti drugima, znao bih poslušati savjet kad bih bio nesiguran. No sada znam: možemo tražiti savjet, ali ne bismo smjeli odlučivati protiv onog što nam srce tiho šapuće da je ispravno. Jer taj šapat – to je naš kompas.
Pružanje ruke
Iako sam oduvijek pomagao drugima, posljednjih se godina to smanjilo. Razlozi su razumljivi – kupio sam kuću, radio više nego ikad, a kad nisam, posvećivao sam se obitelji – prvenstveno djeci, ali i partnerici. Ne žalim ni za čim što u tom razdoblju nisam stigao napraviti. No jedna je ideja cijelo vrijeme tiho ostala u zraku – pomaganje.
Od radionica koje sam svojevremeno besplatno držao u raznim gradovima, preko pomaganja udrugama i pojedincima kroz svoje profesionalno djelovanje, pa sve do mentoriranja, predavanja i organiziranja konferencija – sve je to palo u drugi plan kako bih mogao biti prisutan za one koji su me tada najviše trebali.
Ali nakon povratka s Camina, shvatio sam nešto važno – upravo je pomaganje drugima ono što me čini istinski sretnim i što mi nedostaje da se osjećam ispunjeno.
Ideja imam mnogo – neke se u meni stvaraju godinama, ali znam da nije moguće sve pokrenuti odjednom. Zato sam odlučio krenuti malim koracima. Dok ne dođe trenutak za nešto veće, pokušat ću djelovati kroz mala, konkretna djela. Tako sam od 1. srpnja ove godine odlučio donirati 10% svog vremena ljudima i inicijativama koje su mi važne. 4 sata tjedno, 2 dana mjesečno. I već sam krenuo – pomažem ustanovama i organizacijama da postanu dostupnije, razumljivije, ljudskije. Osjećam da puzzle sjedaju na mjesto.
Posljednji korak
Prije odlaska na Camino bio sam uvjeren da će moj posljednji korak biti onaj ispred katedrale u Santiagu. No, to nije bilo tako. Već prošle godine, usred najturbulentnijeg i emotivno najtežeg razdoblja mog života, znao sam da trebam nadu. Camino je bio samo dio priče. Drugi dio bila je glazba. Točnije, Sprinsteenov koncert u Berlinu za kojeg sam kartu kupio mjesecima ranije.
Odlučio sam – po prvi put u životu – na koncert otići sam. Nisam znao zašto, ali osjećao sam da moram biti tamo. Možda samo da konačno dobijem odgovor na vječno pitanje: “Kakav je osjećaj?”. Kakav je osjećaj opet biti na koncertu kojeg si nekad dijelio s bivšom ljubavi, ovaj put sam, bez obaveza – tu jer ti to želiš i trebaš?
A onda, kao što to često biva, život napiše svoju verziju priče. Na koncert ipak nisam otišao sam. Otišao sam s osobom koja nikad ranije nije bila na Springsteenovom koncertu. Sasvim slučajno. Ono što je počelo nevinim pitanjem: “Nikad nisi bila na koncertu? Ne znam što čekaš!”, pretvorilo se u nešto lijepo. Nešto opuštajuće.
Na stadionu koji nosi toliko povijesnih lekcija, pjevajući “Land of Hope and Dreams”, “No Surrender”, “Born to Run” ili “Dancing in the Dark”, našao sam nešto što sam dugo tražio – tišinu u sebi. Na trenutak sam nestao u toj gomili ljudi. Bio sam usred mase ali nisam se osjećao izgubljeno. Na koncertu sam dobio ono što sam trebao. Otpuštanje prošlog života, emocija, briga, tereta i novu priliku – priliku da budem neki novi ja. Drukčiji. Nadam se bolji.
Promatrao sam život koji je bio i život koji tek dolazi. I shvatio da sam upravo napisao posljednju rečenicu jednog poglavlja priče koja još nije gotova.
Nisam savršen. Nisam uvijek snažan. Ali sam živ. I zahvalan.
Odgovori