Iako sam danas mnogo bolje nego što sam bio prije šest mjeseci i dalje me strah onoga što zovem “savršena oluja”. Savršena oluja za mene znači da se zaredalo nekoliko povezanih događaja koji me gurnu do ruba. Nekoliko sam puta plesao po tom rubu i nije mi se svidjelo iako moram priznati da mi ples po rubu ponekad predstavlja uzbuđenje – neopisiv nalet adrenalina zbog neznanja što dolazi sljedeće. Ponekad volim dolaziti do ruba čisto da osjetim jesam li i dalje živ – dok s druge strane hod po rubu potiče tjeskobu i anksioznost.
Podsjeća me to na pjesmu “Hurt”, koju u originalu izvodi Trent Reznor iz Nine Inch Nailsa, međutim meni je trenutno puno bliža verzija koju pjeva Johnny Cash. Casha sam zavolio još kad sam pogledao film “Walk The Line” iz 2005., u kojem glume Joaquin Phoenix i Reese Witherspoon – za što je ona dobila i Oscara za glavnu žensku ulogu. Ono što me se posebno dojmilo u filmu je način na koji je Cash prikazan – kao čovjek od krvi i mesa koji usprkos zvjezdanoj karijeri ima svojih uspona i padova. Kao uostalom i svatko od nas. Padovi nisu uljepšani i ne bi ni trebali biti jer padovi su sastavni dio života. Ono što naučimo iz njih je ono što život čini vrijednim življenja. To si barem govorim kako bih lakše prošao kroz teške trenutke.
Film je na hrvatskom preveden kao “Hod po rubu” što, opet, prilično točno opisuje ono što osjećam u posljednje vrijeme i zašto sam odlučio otići na Camino. A zašto sam pronašao sebe u toj pjesmi bit će vam, vjerujem, kristalno jasno ako ste pročitali neke od mojih prošlih članaka, i to već po samim prvim stihovima:
I hurt myself today
To see if I still feel
I focus on the pain
The only thing that’s real.
Kad su Reznora pitali o verziji koju je otpjevao Johnny Cash, on je rekao da mu je u početku pjesma zvučala čudno.
“Ta pjesma došla je ravno iz moje duše, i bilo je jako čudno čuti prepoznatljiv glas Johnnyja Casha kako je pjeva. Bila je to dobra verzija, i sigurno se nisam zgrozio ili tako nešto, ali osjećaj je bio kao da gledam svoju djevojku kako se jebe s nekim drugim.”
No pravi utjecaj na Reznora (a svakako i mene), je zapravo video koji je izašao u to neko vrijeme 2002. godine, godinu dana prije Cashove smrti.
“Pogledao sam video i… wow. Suze su mi navrle na oči, tišina, trnci po tijelu… Wow. Upravo sam izgubio svoju djevojku, jer ta pjesma više nije moja. Tada mi je sve postalo jasno. Stvarno sam počeo razmišljati o tome koliko je glazba moćan medij i umjetnički izraz. Napisao sam te riječi i glazbu u svojoj sobi, kao način da ostanem priseban, o jednom mračnom i očajnom mjestu u kojem sam se tada nalazio – potpuno izoliran i sam. I nekako, jebote, to završi tako da je reinterpretira glazbena legenda iz potpuno drugačijeg vremena i žanra, a opet zadrži iskrenost i značenje – drugačije, ali jednako čisto. Osjećaj je postao još čudniji kad je umro. Svrha pjesme se ponovno promijenila. Nevjerojatno je laskavo kao autoru kad tvoju pjesmu odabere netko tko je i sam sjajan autor i veliki umjetnik.”
—
Kad sam 26. prosinca, dan poslije Božića, kupio jednosmjernu kartu za Pariz i sam sâm bio na jako tamnom mjestu. Usprkos Božiću koji je prošao lijepo i kojeg sam proveo s djecom, u prošla se četiri mjeseca toliko toga promijenilo da sam znao da neću daleko dogurati ako nešto ne promijenim. Ta promjena nije nužno trebala doći odmah, ali trebao sam imati neki cilj i Camino se činio kao dobra, a gledajući iz današnje perspektive i zapravo jedina opcija.
Nekoliko se stvari tada preko noći promijenilo. Kao što Reznor kaže o pjesmi koju je otpjevao Johnny Cash, i ja sam shvatio koliko mi glazba znači na putu oporavka. Moje sidro, doduše, nije bio Johnny Cash već Bruce Springsteen, točnije njegov koncert u Dublinu u svibnju 2023., koji mi je do danas ostao najdraži koncert na kojem sam bio.
S danas bivšom ženom, bio je tada to naš prvi veliki izlazak bez klinaca gdje sam imao osjećaj da imamo stvari pod kontrolom. Nas dvoje, zagrljeni ispred stadiona, znao sam da je pred nama još mnogo lijepih trenutaka i novih iskustava. Gledao sam u budućnost koja je bila lijepa.
U početku priprema za Camino, taj sam koncert preslušavao kako bih dobio osjećaj sigurnosti koji mi je nedostajao, osjećaj da će sve opet, jednog dana, biti u redu. Ne više s njom, ali taj je koncert bio svojevrsno sidro koje me često izvlačilo iz tame. On je bio moj “happy place”. Dok sam ga preslušavao znao sam da ću jednog dana opet naći svoj smisao koje neće biti tek puko preživljavanje. Kako je vrijeme prolazilo, osjećaji preslušavanja tog koncerta mijenjali su se. Ono što je počelo kao sigurna luka, malo-pomalo se promijenilo u tek lijepu uspomenu iz nekog bivšeg života. On je postao način da se odvojim od tih “starih” sjećanja i da krenem stvarati nova. Da stara sjećanja pospremim u ladicu lijepih uspomena.
—
Smiješno mi je to, da nas ponekad kraj jedne ljubavi može tako lako gurnuti u neželjenom smjeru. Često sam razmišljao zašto, pogotovo znajući da ni sam nisam bio zadovoljan kako nam je veza izgledala posljednjih nekoliko mjeseci. Usprkos tome, svaki put kad sam to ljeto razmišljao o prekidu odlučio sam se ipak boriti dalje, odlučio sam vjerovati da oboje želimo istu stvar. Možda smo i željeli, ali na kraju je završilo – čega sam u prošlim mjesecima postao svjestan – na jedini način na koji je moglo završiti. Prekidom.
Iz današnje perspektive ta moja želja za borbom, želja da se ne predam, možda djeluje kao greška. Premalo je vremena prošlo da mogu sa sigurnošću reći je li bila ili ne, ali bez obzira što – da se mogu vratiti na sam početak veze, znajući sve što znam danas – odabrao bih ostati sam. Dakle, bez obzira na to, mislim da bih se u mjesecima pred kraj veze i dalje jednako trudio, znajući danas da sam dao sve što sam mogao dati.
—
Danas je posljednji dan pred odlazak na Camino. Pitaju me ljudi kako se osjećam i jesam li spreman, ali na to pitanje ne postoji jednostavan odgovor. U jednu ruku, osjećam se kao da izlazim na pozornicu gdje trebam održati predavanje pred stotinama ljudi – nešto što sam napravio već toliko puta, a opet se svaki put osjećam kao da mi je prvi. Zašto je tome tako? Osjećam li anksioznost zbog toga što ću na Caminu biti izložen ne stotinama nepoznatih osoba već nečem još izazovnijem, samom sebi?
Međutim, duboko u sebi osjećam i da je to ono što moram napraviti. Bez obzira što djecu puštam i neću ih vidjeti mjesec dana. Uostalom, da bismo bili najbolji mogući roditelji prvo se moramo osjećati najbolje moguće u svojoj koži.
Osjećam i mirnoću. Mirnoću trenutka, mirnoću jer vjerujem da će mi to 750 kilometara dugo putovanje donijeti odgovore koje tražim. Dobit ću priliku da razmislim o životu i shvatim koja je moja uloga osim biti najbolji roditelj što mogu biti. Dobit ću priliku da otkrijem što me veseli, kakav život želim za sebe, kakav primjer želim biti svojoj djeci i kakav partner želim biti nekome u budućnosti.
Mirnoća je to koju osjećam po prvi put od prekida.
Život je upravo onakav kakav treba biti.
Nakon dugo vremena osjećam da i da se sutra ne probudim – napravio sam sve što sam mogao i pokušao sam biti najbolja verzija sebe i najbolji primjer svojoj djeci. Čudan je taj osjećaj mirnoće.
Osjećam se kao da lebdim izvan svog tijela i mogu vidjeti sve što mi se događa. A vidim sebe ali i ljude oko sebe. Mogu vidjeti kroz sve poput rendgenskog pogleda. Ogoljene do kosti.
Važan element na tom putu je i pisanje. Pisanje mi pomaže da postavim nekad i neugodna pitanja koja se ranije nisam usudio postaviti. A odgovori su ponekad tako sirovi i bolni da ih ne želim priznati ni samom sebi. Treba vremena.
Međutim, to su moji odgovori i to je ona autentična verzija Emanuela kojeg sam putem izgubio. Emanuel koji ima empatiju prema svima, koji je naučio opraštati i koji zna kako krenuti naprijed. Emanuel koji će opet otvoriti svoje srce znajući da bi, svejedno, opet mogao biti povrijeđen. I na kraju – otac koji se svakim danom mijenja, najčešće na bolje, kao pravi primjer svojoj djeci.
—
Negdje na sredini koncerta, Springsteen uzima mikrofon i u monologu koji traje nekoliko minuta priča o tome kako se počeo baviti rockom. Priča o prijatelju koji ga je pozvao u bend i kako je – nakon što mu je prijatelj izgubio bitku s rakom – ostao jedini živući član tog “njegovog prvog rock benda”. I kaže: “The dead’s great and final gift to the living is an expanded vision of this life itself”. A onda uzima gitaru i usnu harmoniku i u izvedbi nabijenoj emocijama izvodi “Last Man Standing”.
A dok Springsteen pjeva o izblijedjelim fotografijama u starom spomenaru i o vremenima kad smo bili mladi, ponosni i hrabri, ne možete nego zagrliti osobu pored sebe. Zagrlite je i u tom trenutku vjerujete da će sve biti dobro.
Međutim, vrijeme prolazi, a osjećaji blijede poput fotografija u spomenaru. I život nas nekad udari u jaja i pokaže nam da ono što smo mislili da će biti nekad i ne bude. Ne možemo znati što donosi budućnost bez obzira koliko sebe davali. I to je život.
Ja nisam nikad bio član niti jednog rock banda, tako da ne mogu biti ni njegov posljednji živući član. Ali ovog posljednjeg dana pred avanturu koja me očekuje znam da sam na pravom putu. I zahvalan sam na svemu – i na dobrim i na lošim trenucima.
I konačno, nakon mjeseci traženja smisla – zahvalan sam i na prekidu jer da ga nije bilo, sutra ne bih kretao na Camino.
—
Uvodna fotografija Julia Gerlach putem Unsplash
Odgovori