Lijepo subotnje jutro. Vjetar lagano pirja, oblaci zaklanjaju sunce. Vrijeme je toplo, baš onako proljetno, s razlikom da smo tek u veljači. Smještaj je rezerviran, vinska lista je spremna. Spremni smo za polazak u Osijek.
Vožnja do Osijeka je lagana. Od Zagreba do Osijeka je gotovo jednaka udaljenost kao do Pule, dakle nekih 300-tinjak kilometara. Vozimo po autocesti. Put je to koji se u pravilu prolazi za neka 3 sata umjerene vožnje ili neka 2 i pol sata sportske vožnje (ovisno o uvjetima na cesti, naravno) – ja preferiram ovu drugu.
Osijek sam prvi put posjetio prošle godine, kada smo išli u posjet osječkim tvrtkama okupljenih u udruzi Osijek Software City. Bombardirani medijskim napisima o “gradu slučaju”, počiniti ćete grešku uzimajući to “zdravo za gotovo”, ne upoznajući Osijek onakav kakav jeste – ili barem, onakav kakav bi trebao biti. Razgovarajući s ljudima koji rade u tvrtkama Inchoo, Farmeron, Escape, Mono, vidjeti ćete da razmišljaju pozitivno i da bi to trebao biti pravi smjer. To je smjer znanja i visoke tehnologije, naprednog i kvalitetnog rada. Puta koji nije uvijek popločan zlatnim opekama no to je ujedno i put upornosti i uspjeha.
Pogled na osječku Katedralu, centralno mjesto u Osijeku te trg dr. Ante Starčevića.
Poznajući tu drugu, modernu stranu Osijeka (koja je sigurno budućnost grada na Dravi), uvijek mi je drago kada u njemu mogu provesti dan ili dva. Prilika se ne ukazuje često, no kada je već nema, treba je stvoriti – kao što smo je mi stvorili ovaj put.
Naime, kada sam prvi put došao u Osijek imao sam sreću upoznati jednog odličnog čovjeka i vrsnog poznavatelja vina – Borisa Ocića (hvala Nandinu što nas je upoznao). Na tom našem prvom druženju u vinoteci Vinita isprobali smo tri vrhunska slavonska vina i do tada sam mislio da je Slavonija poznata samo po kulenu i fišu – oh, kako sam se prevario.
Da se razumijemo – ja sebe ne smatram vrhunskim poznavateljem vina. O vinima znam toliko da znam pravilno otvoriti bocu, pravilno natočiti i držati čašu (da se vino ne zagrije). Jednom prilikom sam čak i dekantirao vino i to smatram velikim uspjehom. Dakle, ja zaista nisam vinski stručnjak ali znam što mi je dobro, a što nije.
Ovog puta smo se Borisu najavili na vrijeme (čitaj: tjedan dana ranije), pa smo uspjeli organizirati jednu vinsku večer od 12 slijedova, pardon, kušanja vina. Iako je Boris imao zaista naporan vinski tjedan, prožet kušanjem vina i zabavama novinskih redakcija, našao je vremena da nam pripremi impresivnu vinsku listu. U dobrom i prijateljskom društvu (kako to obično biva u Osijeku), imali smo prilike uživati u vinima, domaćem siru i kulenu te slanini, naučiti nešto o baranjskim vinima ali i kušati neka zaista vrhunska vina.
Red vina, red hrane. I tako cijelu večer.
Dakle, što smo probali (hvala Borisu na listi koju je izvukao iz glave, eto – što ti je pamćenje)?
- Graševina Bartolović
- Graševina Josić Superior
- Traminac Apostol
- Chardonnay sur lie Premium Antunović
- Zweigelt Apostol
- Frankovka Orahovica (vrhunska)
- Frankovka Belje (vrhunska)
- Frankovka Pinkert
- Merlot Krauthaker
- Cabernet sauvignon barrique Kalazić
- Cabernet sauvignon Brzica
- Cuvee superior Josić
- Merlot/cabernet sauvignon Tarapaca (bonus vino;))
Moji osobni favoriti su Chardonnay Premium od Antunovića, naše zadnje bijelo vino koje smo probali, zatim Frankovka Orahovica (kaže Boris kako su se frankovke popravile u zadnjih nekoliko godina, a tko sam ja da mu proturiječim). Inače, kod frankovki se nitko od nas 12-ak koji smo bili prisutni, nismo mogli jednoglasno usuglasiti. I Pinkert Frankovka je bila jako dobra, ali je meni Orahovica bila za gutljaj bolja.
Ne baš tipično osječko jelo, ali nakon žaba morali smo pojesti nešto konkretnije, jer ipak smo planirali izdržati cijelu večer.
Kako sam trenutno u fazi da su mi draža crna od bijelih vina, bilo mi je drago da je Boris listu sastavio tako da smo imali prilike isprobati malo više crnih nego bijelih (nemojmo to miješati sa trenutnom političkom situacijom;)). Dva posljednja vina koja smo planirali probati su me naprosto oduševila. Cabernet Sauvignon Brzica je vino koje u maloprodaji možete kupiti za 50-ak kuna i kao malo koje vino vrijedi svake kune. Lagao bih kad bih rekao da se sjećam okusa, ipak je to bilo 11 vino na meniju te večeri, ali pamtim onaj opojan miris i osjećaj da će sve biti u redu.
Josićev Cuvee Superior sa svojom cijenom od 140 kn je ipak malo skuplji, no zaista odlično vino kojim smo planirali završiti večer (da nismo otvorili i kvisko “bonus” pa smo tako večer završili s čileanskom Tarapacom) i koje mogu topla srca preporučiti za one savršene trenutke koje planirate provesti u dobrom društvu.
Odgovori