Često imam osjećaj da hodam po rubu provalije. Korak po korak, u nepoznatom pravcu, tražim odgovor na pitanje koje ni sam ne znam postaviti. Dok hodam, pogledam preko ruba, u dubinu. Ponekad osjetim poriv da skočim, ali nikad to ne učinim. Osjećam strah ali i neku čudnu privlačnost. Ima nešto uzbudljivo u hodanju po rubu – možda zbog adrenalina koji me preplavi svaki put kad se nagnem i pogledam dolje. Što se nalazi ispod? To ne mogu znati. Ali jedno znam – u provaliji nema ničeg lijepog.
Dani mi prolaze u borbi. Tražim novi smisao života, pokušavam stvoriti nove rutine i redefinirati svoju ulogu. Što se od mene očekuje? Što sam ja? Jesam li samo otac, ili možda netko tko radi da bi na kraju mjeseca platio račune — postoji li možda neka dublja priča?
Borim se svaki dan. Nekad su te borbe male, gotovo neprimjetne, a nekad, poput danas, osjećam kako svaki moj napor nestaje u praznini.
I ne postoji jedno, jednostavno rješenje. Ne, to bi bilo prelagano. A život je sve, samo ne lagan. Pun je izazova, manjih i većih, lakših i težih. Život je i hodanje po rubu provalije – nekad sigurno i bez opasnosti, a nekad opasno, gdje ne možemo vidjeti dno. Neki odluče skočiti. Ja nisam među njima. Ostajem na rubu jer volim to uzbuđenje koje donosi naginjanje i gledanje u bezdan. Jer u mojim je provalijama dno uvijek nevidljivo.
U danu nam se događa puno stvari koje utječu na naše raspoloženje. Kad smo dobro, kad nam je život posložen, a ne ovakav u traženju odgovora kao meni – onda nam je raspoloženje postojano, dobro. No, kad nam dani prolaze u borbi, svaki, pa i najmanji odmak od očekivanja, može nas usisati poput vrtloga i gurnuti preko ruba.
Već sam se navikao na borbu. Rijetko je koji dan u posljednje vrijeme mirno more gdje mogu jedriti bez većih problema. More je puno vrtloga koji prijete uništiti moj brod, zato moram davati sve od sebe da ih izbjegnem. A to je nekad jako teško. I svaka nova oluja čini moj brod slabijim, ali zato mene čini upornijim.
—
Od nedavno sam u svoju rutinu, koja uključuje tri trčanja tjedno, ubacio i hodanje. Poslijepodne, kad završi radni dan, obučem patike i krenem prema centru grada. Pet kilometara – 45-50 minuta. Obično idem tom poznatom rutom. Ali danas, danas mi je trebalo nešto drukčije.
Stavio sam slušalice i pustio si Springsteenov koncert iz Dublina – moje “sretno mjesto.” Svaki takt, svaki stih vraća me u trenutke kad sam bio sretniji, a problemi su bili toliko maleni, da su bili gotovo nevidljivi prema ovima danas. Sjećam se da sam se svojedobno premišljao da li da kupim taj koncert za slušanje kod kuće, ali to je jedna od onih investicija koja se itekako isplatila, jer preslušao sam ga valjda već bezbroj puta.
Stavljam zvuk na najjače, i odjednom sam tamo, na koncertu, okružen ljudima koje ne poznajem, ali s kojima dijelim iste emocije. Danas nisam išao prema centru. Skretao sam, sve dalje i dalje od kuće. Svako skretanje činilo se ispravno, gotovo oslobađajuće, pogotovo zato što sam znao da se nekako i nekad trebam i vratiti. Hodao sam sve brže i brže, osjećajući kako me glazba vodi tim nenadanim ulicama. Svaka pjesma nosila je dio uspomene, ali i davala neku novu snagu.
Na kraju je došlo vrijeme da se vratim kući. Danas sam pronašao rješenje. Našao sam svoj smjer. Sutra? Sutra je novi dan, s novim izazovima. Ali jedna odluka ostaje ista – a to je da se ne predajem. Hodam naprijed, koketiram sa svojim unutarnjim demonima. Ali idem dalje. Igram igru mačke i miša nadajući se da ću i u sljedećoj prilici pronaći pravi put.
Još 82 dana do Camina.
—
Uvodna fotografija: julien Tromeur putem Unsplash
Odgovori