Svake godine sam se veselio Božiću. Za mene je Božić jedan od onih blagdana gdje se obitelj okupi oko blagdanskog stola, dijele se pokloni, pričaju priče i taj jedan dan u godini – problemi kao da nestanu. Prošla dva Božića krenuli smo s onim što sam mislio da je nova tradicija. Pozvali smo obitelj kod sebe, u kuću koju smo kupili, adaptirali i uselili. Nije bila savršena, ali bila je dovoljno topla, a mi smo bili dovoljno ludi da osim što se brinemo za troje djece – nekako nađemo vremena da ukrasimo kuću, spremimo darove ispod božićnog drvca i kuhamo za nas i obitelj.
Prošli je Božić pogotovo bio poseban, jer se kod nas, u našoj maloj kuhinji za starim, velikim staklenim stolom kojeg smo se nekoliko mjeseci kasnije s oduševljenjem riješili – okupilo pravo malo mnoštvo i sva su djeca bila na okupu. Ove je godine skroz drukčije.
Badnjak je, predvečer, i sjedim sam u dnevnom boravku. Pored mene jedno slabašno svijetlo i bor kojemu sam upalio lampice kako bih vidio poklone za djecu koje oni neće otvoriti na božićno jutro – jer sam sâm u kući. Tišinu kuće prekida jedino zvuk mog vlastitog disanja. Pogledam u bor, lampice trepere, ali ne donose toplinu kao prije. Njihov sjaj ne grije ovu prostoriju niti mene. Kuća je prazna baš kao i moje emocije, nešto s čime se borim već nekoliko tjedana – konstantan osjećaj tuge i nemogućnost da pokažem empatiju i brigu, čak i u trenucima kad bi to bilo posve normalno i očekivano.
Božić je vrijeme za razmišljanje, trenutak kad ćemo zastati i sagledati gdje smo i tko smo postali i što uistinu vrijedi. Za mene je ovaj Božić drukčiji. I nije tu riječ samo o svjetlima, tradicijama ili zajedničkim trenucima s obitelji. Radi se zapravo o suočavanju s vlastitom slikom, pričom koju pričamo sebi i drugima. I istinom što krijemo ispod površine.
Nakon trijumfalnog završetka prošle godine kad sam imao osjećaj da sam na vrhu svijeta i da bolje od toga ne može, ova je godina došla kao otrježnjenje i opomena da neke stvari jednostavno ne možemo kontrolirali. U meni postoji praznina, tamo gdje su bile emocije – sreća, veselje, nada – dobrim dijelom zamijenili su sjeta i tuga. I pitanje “jesam li doista otac kakvog moje troje djece zaslužuje”?
Živimo u svijetu koji nagrađuje savršenstvo. Društvene mreže preplavljene su fotografijama nasmiješenih obitelji, savršeno osmišljenih blagdanskih trenutaka i pričama o uspjehu koje zvuče predobro da bi bile istinite. Svi igramo tu igru. Ali iza tih sretnih trenutaka često se krije nešto drukčija istina, priča o borbi naših unutarnjih demona. Osjećam se da sam izgubio identitet. Postao sam čovjek koji se u jednu ruku osjeća i oslobođeno i izgubljeno. Suočio sam se s trenucima kad je tišina prazne kuća nevjerojatno zaglušujuća.
Biti otac najveći je dar mog života, ali i najteža odgovornost. Dajem sve od sebe kako bih svojoj djeci pružio dom ispunjen ljubavlju, ali postoje trenuci kad osjećam da ih iznevjeravam. Ne zato što mi nije stalo – nego zato što se osjećam emocionalno odsutno. Dok sjedim u praznoj kući, skupljam igračke ili spremam ručak – samo za sebe, nalazi se praznina koja odbija biti ispunjena, bez obzira na to koliko dajem ili postižem.
Nedavno smo djeca i ja zajedno kitili bor. Kićenje bora s klincima uvijek je trenutak kojem se veselim jer je prepun radosti. Smijali smo se, birali ukrase i slagali ih na grane. U tom trenutku osjećao sam sreću. No čim smo završili, pogledao sam bor i osjetio nešto sasvim drugo. Emotivnu prazninu i neopisivu tugu. Kao da sav trud i radost nisu mogli ispuniti prostor u meni koji zjapi prazan. A onda se pojavio i osjećaj krivnje – krivnja jer nisam mogao do kraja uživati u tom trenutku s njima.
Ali kasnije, dok sam razmišljao o tom trenutku, shvatio sam nešto važno. Moja djeca se neće sjećati mog osjećaja praznine. Sjećat će se da smo zajedno kitili bor, da smo se smijali i da sam bio tamo s njima. I tada sam shvatio – možda nisam bio savršen, ali u tom trenutku dao sam sve što sam mogao. I to je dovoljno. Čak i kad se osjećamo kao da nismo dovoljno dobri, činimo više nego što mislimo. Moja djeca će pamtiti trenutke, a ne moje unutarnje borbe.
Svejedno, pitam se mnoga pitanja. Tko je Emanuel? Čega se plaši? Što želi? Kakvoj se budućnosti nada? Zašto se ovako osjećam? Jesam li i dalje onaj optimist koji je vjerovao da može pomaknuti planine ili netko tko se skriva iza maske svakodnevice?
Odgovor nije jednostavan. Možda su to godine u kojima sam bio oslonac za sve druge – organizirao, popravljao i držao sve pod kontrolom. Možda je to težina vlastitih očekivanja gdje sam uvijek projicirao snagu, čak i kad sam se osjećao umorno i slomljeno. Nije bez razloga da sam sâm sebi najveći neprijatelj, postavljajući si nemoguće ciljeve koje, začudo, često i uspijem postići.
Iako se danas osjećam neopisivo umorno, ne želim da ovo bude priča o umoru već priča o nekom boljem sutra.
Osjetio sam najveću sreću – doslovno i figurativno. Putovao sam svijetom, upoznavao nove i zanimljive ljude, volontirao. Trekkao sam Nepalom, popeo se na Kilimanjaro. Slavio sam svoje uspjehe i uživao u malim pobjedama poput čitanja priča djeci prije spavanja. Ali također sam se povremeno suočavao s najmračnijim dolinama tuge, sumnjajući u svoju vrijednost, svoje odluke i svoju sposobnost da se nosim s teškim trenucima. Međutim, taj Emanuel, taj Emanuel od prije nekoliko godina uvijek je i bez razmišljanja bio pozitivan i sretan. A ovaj danas sušta je suprotnost.
No ove godine naučio sam da je u redu osjećati se i dobro i loše. Da život nije savršen balans ili beskrajna sreća. Kao ljudi sposobni smo prihvatiti različite emocije, čak i kad su one neuredne, bolne i skroz sirove. U trenucima tame shvatio sam da nije važno koliko puta posrnemo, već kako odlučimo ustati i nastaviti dalje. Shvatio sam da nisu samo usponi ti koji nas definiraju, već i snaga da se podignemo kad smo na dnu. U tim trenucima oblikujemo najbolju verziju sebe.
Podijeliti ove misli nije lako. Kao i mnogi, naučen sam da svoje borbe držim za sebe, da pokazujem da je sve pod kontrolom. Ali nekad nije. I ako sam nešto naučio, to je da prava snaga ne leži u slici koju projiciramo, nego u tome što možemo i smijemo biti i ranjivi. Kad sam prvi put podijelio svoje osjećaje, strahovao sam da će me drugi vidjeti kao slabog. Umjesto toga, pronašao sam ljude koji su mi rekli: “I ja se tako osjećam”. Shvatio sam da u toj ranjivosti ipak postoji snaga.
Želim da ovaj članak prodrma narativ kojeg često vidimo tijekom blagdana. Nije sve savršeno. I to je u redu. Život nije niz istaknutih trenutaka – on je mozaik radosti, tuge, sreće, boli, straha i nade.
Dok prolazim kroz ovo blagdansko razdoblje, i dalje tražim sebe. Oca kakav želim biti, partnera kakav jednog dana želim postati, čovjeka koji se kao i dosad može pogledati u ogledalo znajući da je napravio sve što je u njegovoj moći da učini ne ono što društvo od njega očekuje – već ono što on očekuje sam od sebe.
Učim prigrliti tihe trenutke, prihvatiti prazninu kao dio procesa i podsjetiti se da čak i u gubitku postoji prilika za rast. Zapravo, upravo nas gubici i trenuci u kojima se osjećamo na dnu čine boljim osobama.
Ovaj Božić moja želja nije savršenstvo nego iskrenost. Za svijet u kojem se osjećamo sigurno dijeliti svoje borbe, gdje jedni druge podižemo u trenucima sumnje i gdje slavimo ne samo vrhunce, već i hrabrost koja je potrebna da se izvučemo iz dolina.
Prije nekoliko godina kad sam vjerovao da sam pronašao ljubav, napisao sam sljedeće:
“Mišljenja sam da je život prekratak da bi ga gubili na ljude koji nam ne odgovaraju. Na razbijanje glave problemima koje ne možemo riješiti. Ne možemo kontrolirati stvari koje nam se događaju ali možemo kontrolirati sebe i svoje postupke. Bit ljubavi je da pored nas imamo osobu koja nije ista kao mi, nego osobu koja nas čini boljima od onoga kakvi bismo bili da je nema. Bit ljubavi je imati loš dan, a na kraju dana se ipak zagrliti znajući da će sve biti u redu. Bit ljubavi je imati ne curu ili dečka, ženu ili muža, bit ljubavi je imati partnera koji vjeruje u tebe, bez kojeg ni ti ne bi bio “najbolji ti”.”
I danas smatram napisano točnim uz jednu malu razliku – umjesto da tražimo nekoga tko će nas činiti boljim osobama, probajmo sami sebe učiniti boljom osobom. Probajmo se okružiti ljudima koji nas ne gledaju takvima kakvi jesmo već nas gledaju onakvima kakvi možemo postati. I trude se pomoći nam u tome.
Dok razmišljate o svom vlastitom Božiću, zapitajte se – što vas ispunjava? Što vas čini sretnima? Koje male korake možete napraviti kako biste u novoj godini postali verzija sebe koju priželjkujete? Odgovori možda neće doći odmah, ali prvi korak je postaviti prava pitanja. Budite iskreni prema sebi i krenite malim koracima prema boljoj verziji vas samih. Želim da postanete još bolje osobe čineći ono što vi smatrate ispravnim, a ne ono što društvo očekuje od vas, ili još gore – što vi mislite da društvo očekuje od vas.
Božić nije priča o savršenstvu, već o autentičnosti. Neka vas iduća godina nauči prihvaćanju – sebe, drugih i života, sa svim njegovim usponima i padovima. Jer u toj iskrenosti leži prava radost.
Svima koji ovo čitaju i osjećaju se sami, nesavršeno ili preplavljeno emocijama želim poručiti – niste sami. Vidim vas, jer sam i ja poput vas. Samo hrabro. Nema odustajanja.
A ja? Ja ipak Božić neću provesti sam već ću vidjeti i zagrliti svoju djecu. Neće bit kao ranije, ali bit će novo. I bit će lijepo.
Sretan vam Božić.
—
Uvodna fotografija: Nathan Anderson putem Unsplash
Odgovori