snoputnik

Snoputnik – knjiga nade i pronalaska vlastitog mira

Ustajem iz kreveta. Ne mogu spavati jer današnji je dan uvjerljivo najgori dan ove godine. Osjećam da još nije gotovo jer kako to obično biva, nevolja nikad ne dolazi sama…

Prije tri dana završio sam s čitanjem Snoputnika. Snoputnik je posljednja knjiga riječkog autora Zorana Žmirića. Ne volim javno hvaliti ljude, ne zato što mislim da je pohvala nepotrebna, već zato što je neke stvari ispravnije reći u četiri oka. Zoran je iznimka. Čovjek kojeg nećete vidjeti da se javno hvali, a imao bi razloga. Čovjek na kojeg se možemo ugledati i neću biti jedini koji će reći da “kada bi u Hrvatskoj imali više Zorana, atmosfera bi sigurno bila zdravija i veselija”. To je Zoran.

Zoran je nedavno u Savičenti održao predstavljanje svoje posljednje knjige – Snoputnik. Okupilo se malo društvo jer tako je to danas u Hrvatskoj – knjige zanimaju samo rijetke. Međutim, u toj prisnoj atmosferi mogli smo uživati u razgovoru s autorom kojeg je vodio istarski novinar Davor Šišović, a koji je poslužio kao idealan uvod u knjigu koja priča priču o Kristijanu.

Kristijan je dečko s teškim ratnim traumama koji s nikime ne razgovara i vodi borbu sa svojim unutarnjim demonima. Nakon što mu doktor postavi dijagnozu (tumor), odlučuje otputovati u Indiju kako bi pronašao svoju bivšu curu Maju, s kojom se rastao u trenutku kada zbog psiholoških trauma nije htio nikakvu pomoć.

Priča o Kristijanu zapravo je priča o svakome od nas. Svi mi imamo svoje traume, unutarnje demone s kojima se moramo boriti gotovo svakodnevno. Nismo savršeni jer savršenstvo ne postoji, ali možemo se truditi da budemo jednog dana budemo bolji. Snoputnik nije jedna od onih knjiga kakve možemo čitati svakog dana u vlaku. Snoputnika morate čitati u udobnosti vlastitog doma (ili kao u mojem slučaju – podstanarskog stana) jer dok čitate morate biti spremni na poistovjećivanje s glavnim likom romana, morate proći iste strahove i istu vjeru u bolje sutra i pronalazak rješenja. Na kraju romana, kada Kristijan pronađe mir, vi ste ti koji morate pronaći svoj mir.

Meni to nije do kraja uspjelo.

Svatko živi svoj život najbolje što zna i umije. Trudimo se da svakim danom budemo bolje i ispravnije osobe. Dajemo sve od sebe da oprostimo, razumijemo i prihvatimo i nesavršenost i oholost i sebičnost ljudi oko sebe. Prošle dvije godine i sâm sam proveo u nekoj vrsti emocionalne i fizičke oluje. Pritisnut problemima, razočaranjem i tugom, tražio sam način da se vratim na pravi kolosjek. Zapravo – tražio sam način da budem bolji nego što sam bio. Da ispravim svoje greške i da se pomirim sa samim sobom – da nađem svoj mir.

Poznata je izreka da “svatko dobije točno onoliko koliko može podnijeti”. Kao i Kristijan u romanu, tako i svatko od nas ima svoje probleme – manje ili veće. Što ćemo s njima napraviti i kako ćemo se s njima nositi – ostaje na nama. Svačiji je život tako jedan poseban put na kojem prolazimo mnogobrojnim cestama koje se povremeno isprepliću kako bi nam “začinile” priču. Kako odrastamo, tako učimo nove stvari i stvaramo mjesto u glavi za neke nove spoznaje.

I baš tako, u trenutku kada sam bio spreman za nešto novo, u ruci mi se našao Snoputnik Zorana Žmirića. Knjiga je to koja nikako nije beletristika već pravo malo remek–djelo. Knjiga koju čitate i s čijim dijelovima se više ili manje možete poistovjetiti jer svi mi imamo svoje životne traume, svoje male i veće unutarnje borbe zahvaljujući stresnom životu i mnoštvu problema – od novčanih do emocionalnih. Svijet u kojem živimo je također daleko od idealnog i nikako nam ne pomaže da pronađemo pravi put. Što je uostalom pravi put? Je li pravi put svaki dan se ustajati i odlaziti na posao? Je li pravi put dignuti ruke od svega i pronaći vremena za samog sebe?

U školi vas uče da promišljate o knjigama koje čitate. Šteta je što to nitko zapravo ne radi, jer ljudska je priroda takva da ono što moramo – najmanje volimo. Iako sam u to školsko vrijeme “gutao” barem knjigu tjedno, nisam volio čitate knjige koje su bile obavezne. Jednostavno – sve dođe u svoje vrijeme, pa mi je tako i Snoputnik pravio društvo nakon povratka u Zagreb poslije jako stresnog perioda koji je trajao nekoliko tjedana (i nažalost još nije gotov).

Snoputnik nije knjiga koju ćete pročitati u jednom dahu. Jednostavno, to je knjiga koju ćete morati čitati ne s razumijevanjem već s razmišljanjem o vlastitim unutarnjim borbama. Polako. Svojim tempom. I onda još jednom. I još jednom.

Morati ćete si priznati mnoge stvari od kojih neke nisu lijepe i ugodne. Bole. Morati ćete priznati da niste onakav čovjek kakvim se smatrate jer to je jedini način da zakoračite i pronađete pravi put.

Ne mogu reći da poznajem Zorana. Znamo se. Pozdravljamo se. No iznimno ga poštujem zbog onoga što radi i kako korača kroz život. Do Snoputnika nisam pročitao niti jednu njegovu knjigu. Razlog tome je što do sada nisam čitao knjige domaćih autora, a zapravo je dublji razlog što od knjiga već dugo vremena čitam samo beletristiku, enciklopedijske knjige ili biografije. Odabrao sam ići “tamnom stranom” i radije ću nakon napornog dana pročitati neko lagano štivo odnosno neki broj Alana Forda, nego uroniti u nešto što zahtjeva duboko promišljanje.

Ali stavovi su tu da se mijenjaju i rastu. Kako odrastamo, naše unutrašnje ja otvara prostor za prihvaćanje novih iskustava.

Knjige, kao i svaka druga umjetnost, imaju svoju vrijednost koja može biti posebna svakome od nas. Kada smo — onako školski — odgovarali na pitanja “što je pisac htio reći”, priznajem da sam većinu toga izblebetao napamet, bez razmišljanja. Čitanje s razumijevanjem nije nešto što ćeš naučiti u školskim klupama. Čitanje s razumijevanjem rađa se s vremenom, kao uostalom i prava ljubav. Ne dogodi se iznenada, pa čak i kada se dogodi – treba vremena da se razvije.

Želje i sjećanja. Bila ona ružna ili lijepa, sjećanja me drže u prošlosti. Vežu me za ljude, mjesta i događaje kojih više nema. Vezan sam za stvari koje ne postoje, jer ni prošlost ne postoji. Kao ni budućnost. Ona se tek ima dogoditi kao rezultat onoga što činim sada i onoga što očekujem da se ima dogoditi. Nema stvarnije stvari od ovog trenutka. Sve ostalo je nebitno i bezvrijedno. Sve ostalo je iluzija koju stvara um. Srce pak, srce ne postoji ni u prošlosti ni u budućnosti. Srce ne poznaje stanje ni osjećaj koje um zaziva iz prošlosti ili ih umišlja kao sliku budućnosti.

Ako bih mogao sve sažeti u nekoliko rečenica, rekao bih da je sve što mi se u životu dogodilo, bilo to lijepo ili ne, utjecalo na to da se danas nalazim tu gdje jesam. A tu gdje sam sada, ja sam sretan. Osjećam se lagan, nemam nikakvih želja, prohtjeva, čak niti potreba, kao da sam sa sebe skinuo teret vezanosti za sve. I zato volim sve što sam ikada u životu napravio, sve što mi se dogodilo. I lijepe i ružne stvari…. jer sve su me one učinile ovime što jesam.

Snoputnik je vjerojatno najbolja knjiga koju sam pročitao ove godine. Snoputnik je priča o pronalasku pravog puta čovjeka koji se izgubio, kao što se može izgubiti svatko od nas. Snoputnik je knjiga nade i pronalaska vlastitog mira.

Jedna misao o “Snoputnik – knjiga nade i pronalaska vlastitog mira”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *