Od neuspjeha do uspjeha – što smo naučili iz svojih grešaka

Kada smo Lucijan i ja dobili poziv da održimo predavanje na FuckUp Night Zagreb nismo previše razmišljali bismo li trebali prihvatiti tu “čast” ili ne. Kako smo i inače otvoreni, nije nam problem naša iskustva (dobra ili loša) podijeliti s drugima.

Naravno, kada govorimo o našim greškama (a nije da ih nije bilo), malo ljudi zna cijelu priču, zato nam je bilo važno prisjetiti se cijelog perioda od osnivanja agencije do danas. Svjesni da ne možemo sve ispričati u 17×40 sekundi, odmah smo odlučili da će uz predavanje ići i članak, a to je ovo što upravo čitate.

Blagonić Brothers (2010)

Nakon godina kada je svatko od nas radio sam za sebe, 2010. godine pokrenuli smo našu agenciju Blagonić Brothers. Jedan od glavnih razloga bilo je bolje “brendiranje” nas samih. Većinu poslova i tada i danas dobivamo isključivo preko preporuka, stoga je pokretanje vlastite agencije nekako bio logičan sljedeći korak.

Omogućilo nam je to brzo napredovanje. Krenuli smo odlaziti na konferencije (dvije do tri inozemne konferencije svake godine), počeli smo držati predavanja i radionice. Učili smo jako puno novih stvari pa smo tako još 2010. krenuli s ukidanjem podrške za starije verzije Internt Explorera, podrškom za HTML5, ubrzo nakon toga smo krenuli raditi i responzivne stranice – jedni od prvih u Hrvatskoj.

 

Negdje u listopadu 2011. odlučili smo se okušati u zapošljavanju. Možda se sjećate onog našeg oglasa u kojem usvajamo brata ili sestru? E, to je bio uspjeh. Zaposlili smo dizajnera i developera i naše pretvaranje u punokrvnu agenciju moglo je početi. Međutim, sa zapošljavanjem ljudi došli su i prvi izazovi. Recimo, kako će funkcionirati rad od kuće (što smo i tražili od naših suradnika). Lucijan i ja smo odlično funkcionirali izvan ureda, jer se poznajemo godinama i radimo uspješno zajedno, no nismo znali kakav je izazov imati ljude koji ne rade s nama u uredu. Kada bismo se danas vratili u prošlost, vjerojatno bismo uzeli ured u Zagrebu i tu zapošljavali ljude, možda bih se i ranije preselio u Zagreb. No, svejedno smatram da nam je taj prvi period bio prilično uspješan i iz njega smo puno naučili.

Tailored4WP (01/2013)

U siječnju 2013. godine smo s (tada našim suradnikom) Zoranom Ugrinom pokrenuli Tailored4WP. Zoran je postao naš partner i krenuli smo u razradu usluge unutar koje smo željeli “produktivizirati” izradu internet stranica. Znali smo da kvalitetno radimo, a s vremenom smo i ubrzali cijeli proces dizajna i izrade internet stranica temeljenih na WordPress platformi. Ta nam se odluka zato činila logičnom, pogotovo zato što smo s tom uslugom ciljali strano tržište.

Negdje u to vrijeme iz naše banke su nam ponudili i kredit na iznos od 75.000,00 kn. To nam je ponuđeno jer nam je 2012. godina bila izrazito uspješna i rezultirala je (za našu firmu) relativno velikom dobiti. Naravno, ta dobit nije bila nešto što smo si mi isplatili već se više radilo o knjigovodstvenoj dobiti (da to tako laički kažem, budući da mi financije a ni knjigovodstvo nikada nisu bili dragi). Međutim, razmišljali smo da ćemo s tim novcem lakše pokrenuti cijelu priču oko Tailoreda, da će nam taj iznos omogućiti da se fokusiramo na postavljanje usluge na noge.

U tom smo razdoblju napravili nekoliko grešaka:

1. Zapravo se nismo potrudili da uspijemo na stranom tržištu (jer smo imali veliki broj hrvatskih klijenata, što nam je stvorilo lažan osjećaj sigurnosti, pa smo zanemarili ulaganje u marketing i proboj na strano tržište)
2. Sve smo mogli i sami financirati, a nismo (možda bi bilo teže, ali bismo bili pažljiviji s novcem)
3. I dalje smo radili s klijentima (umjesto da se fokusiramo na razvoj naše usluge – 75.000 kn nije puno, ali bi nam omogućilo barem 40 dana rada na našoj usluzi bez potrebe da radimo bilo što drugo)

Kažu – na greškama se uči, ali nismo bili svjesni koliko će nam ove greške biti skupe. U veljači smo se Zoran i ja (s obitelji) privremeno preselili u Zagreb. Značilo je to da ćemo svi raditi u istom uredu i to je bila pozitivna stvar. Ali vjerujem da od toga nismo izvukli onoliku korist koju smo trebali, prvenstveno zbog razloga koje sam gore naveo.

 

All Good Things… (07/2013)

Svi koji ste gledali Star Trek vjerojatno se sjećate ove duple epizode iz The Next Generationa kojom završava prikazivanje drugog najboljeg Star Trek serijala (Lucijan zna da je DS9 ipak uvjerljivo najbolji, a još to moraju shvatiti Dario i Vibor:)). To se dogodilo i nama.

U međuvremenu mi se javio Dario i rekao kako je on oduvijek govorio kako je DS9 najbolji Star Trek serijal. Sorry Dario, ispravljeno ;).

Prvo je u srpnju Lucijan završio u bolnici. Kako njega nije bilo gotovo 2 tjedna, većina posla je pala na moja leđa. U tom periodu radio sam i 12 do 15 sati dnevno, zanemarujući sve što nije posao. Privatno – bio je to kraj jednog čudnog razdoblja koje je rezultiralo razvodom. Još od kada se rodio Luka bio sam previše posvećen poslu (a razlog tome je jedna d(r)uga priča, dio koje možete pročitati ovdje) i nisam obraćao pažnju na privatne probleme koji su vrebali iza ugla.

Malo više od mjesec dana kasnije, iselio sam se iz zajedničkog stana i preselio u Zagreb, moja veza došla je do kraja, između ostalog i zato što nisam razmišljao o tome da postavim granicu između privatnog i poslovnog života. I kada se danas vratim u prošlost, teško mi je reći što sam trebao drukčije napraviti – možda se sve jednostavno trebalo tako završiti.

Teško je postaviti granicu između posla i ostatka života kada posao radiš (i živiš) punim plućima. Imao sam i još uvijek imam privilegiju da radim posao koji volim, da ga dobro radim i da me ljudi prepoznaju kao stručnjaka. No, ako bih vam mogao nešto savjetovati onda bi to bilo da postavite jasnu granicu između toga kada završava posao i počinje obiteljski život, te da postavite prioritete. Moji su se prioriteti od tada zaista promijenili. Ne znam, za neke događaje jednostavno nikada nećete biti spremni i dogode se u nekom određenom trenutku kada se najmanje nadate.

Najgore što možete je plakati i lupati glavom u zid. Radije se saberite, skupite snagu i nastavite dalje.

Otkazi (09/2013)

Negdje u rujnu ili listopadu 2013., sve je došlo na naplatu. Prihodi su nam padali nekoliko mjeseci zaredom. Isplatu plaća i plaćanje računa Lucijan i ja kompenzirali smo uplatom našeg novca u firmu. A to je izrazito glupa odluka iz dva razloga:

1. vaš novac je vaš novac – ako firma treba vaš novac da bi preživjela, bolje je zatvoriti firmu
2. kada krene loše, nemojte produžavati agoniju – bolje je sve jednostavno presjeći pa “kud puklo da puklo”

Mi otkaze nismo podijelili ranije jer smo pratili naš plan zapošljavanja kojeg smo postavili početkom godine te smo vjerovali da će se situacija promijeniti. Nije se promijeniila. Nakon četiri mjeseca jednostavno smo otkazali nekim klijentima i morali se zahvaliti našim suradnicima.

Bila je to najteža odluka koju smo Lucijan, Zoran i ja morali donijeti.

Stezanje remena (11/2013)

Kada vam situacija ne ide na ruku, onda u pravilu režete sve troškove (osim ako ste država, onda ih povećavate). Mi smo odlučili rezati sve troškove. Otkazali smo urede u Puli i Zagrebu, smanjili smo sve ostale troškove – nismo više odlazili na konferencije, nismo odlazili na ručkove s klijentima (ovo je zapravo bilo i dobro, iako smo puno poslova dogovorili upravo na ručkovima i večerama). Nismo više ulagali u novi hardver i softver, riješili smo se računala koja smo kupili. Zapravo, napravili smo ono što bi svaki poduzetnik koji se nađe u takvoj situaciji napravio – sve što nije vezano za poslovanje smo otkazali te na taj način smanjili financijski pritisak za barem 50%.

Imati zaposlene ljude znači veliki stres, pogotovo u Hrvatskoj. Svaka čast onima koji zapošljavaju ljude, mi smo probali – ali nismo uspjeli. No vama koji jeste – skidamo kapu.

Međutim, kako to obično biva “nesreća nikad ne dolazi sama”. U studenom te godine Porezna uprava nam je poslala Opomenu da će nas ovršiti ukoliko ne uplatimo predujam poreza na dobit. U tom trenutku više nismo imali zaposlene (zapravo, baš smo ih u tom nekom periodu i odjavili). No i iz te situacije smo se uspjeli izvući. Već godinama radimo s nizom klijenata koji su postali i naši dobri prijatelji. Neke od njih smo zamolili da nam ono što ćemo tek morati odraditi uplate avansno, te smo na taj način imali dovoljno novca da se riješimo prijetnje iz Porezne. No, više nije ostalo ništa za plaće. “Na sreću”, prema našim zaposlenicima željeli smo biti maksimalno korektni pa smo im (unaprijed predviđajući probleme) rekli da zadnji mjesec koji je zapravo bio i otkazni rok, ne moraju previše raditi već da se fokusiraju na traženje poslova i učenje novih znanja.

Blokirani (02/2014)

Ali u veljači 2014. došlo je do toga da nas je država blokirala. Paradoksalno, blokirala nas je opet zbog predujma poreza na dobit te neplaćenih doprinosa Lucijanu i meni (iako smo statističko izvješće u kojem se vidi da smo zapravo u 2013. “preplatili” dobar dio poreza na dobit predali još krajem siječnja ili početkom veljače, u nadi da će nam to uzeti u obzir i da nas neće blokirati). Lucijan i ja se još i danas zahvaljujemo državi što se pobrinula za to da nam poslodavac ne ostan dužan doprinose na plaću. Plaću si do danas za ta (čini mi se) dva mjeseca još uvijek nismo isplatili :).

Kolege poduzetnici koji su poslovali na jednak način, plaćajući svoje obveze prema svima, a posebno prema državi – znali su mi kasnije reći da se to i njima dogodilo. To je poznat hrvatski uzorak kojeg možemo nazvati “nagazi one koji plaćaju”, a sastoji se od toga da će firme koje su svo vrijeme redovito plaćale svoje obaveze to opet napraviti pod pritiskom, čak i ako nemaju novaca. Oni će novac naći, a vi ćete imati manje posla jer zašto ići gnjaviti velike neplatiše za koje ionako znaš da nikada neće platiti dug do kraja?

Sve u svemu, imali smo sreće što smo u srpnju 2013. otvorili firmu u kojoj smo planirali raditi samo sa stranim klijentima, a što nam je pomoglo da usprkos blokadi nastavimo dalje raditi. Također, važno je naglasiti kako smo u blokiranoj firmi ostali dužni iznose prema državi (što se riješilo kroz sljedećih nekoliko mjeseci), iznos na osnovu kredita iz veljače 2013. te dugove po kreditnim karticama (za što sam opet bio odgovoran kao direktor pa mi je račun blokiran) te nekoliko manjih iznosa. Plaće smo isplatili na vrijeme u siječnju 2013., na način da smo Lucijan i ja opet svoj iznos plaće uplatili kao pozajmicu u firmu kako bi se riješio dio dugova.

Voda do grla (08/2014)

A godinu dana kasnije, opet nakon ljeta, voda nam je došla do grla. Cijelu smo godinu Lucijan, Zoran i ja marljivo radili i nije nam išlo loše. Radili smo na nekoliko zanimljivih projekata, međutim najveći problem je bio taj što smo nas troje mogli raditi na otprilike četiri projekta mjesečno, a radili smo na – jednom.

Sve je kulminiralo u rujnu (2014.). Mjesec prije napravili smo naš zadnji korak prema tome da se približimo stranim klijentima. Kako tu nismo mogli računati na puno preporuka, napravili smo web stranicu, pripremili PDF s našim portfoliom i poslali ga kroz personalizirane emailove na gotovo 100 različitih adresa firmi s kojima bismo željeli raditi iz UK, Kanade, Sjedinjenih država, Norveške. Nije bilo uspjeha.

I tako smo u tom rujnu shvatili da više nema smisla da radimo na način na koji smo radili do tada. Suradnja ne može funkcionirati kada nema posla pa je svatko od nas krenuo raditi sam za sebe. Zahvalili smo se našim klijentima i opet smo poslali email u kojem objašnjavamo nastalu situaciju.

U prošlih 5 godina, a pogotovo u zadnjih godinu dana, dogodilo se puno promjena. Većina je promjena bila dobra, ali je nažalost bilo i negativnih stvari koje su utjecale na nas kao tvrtku i na odluku koju smo zajednički donijeli ovaj tjedan. Zaključno sa 31. 08. 2014. odlučili smo ne prihvaćati nove poslove, osim ako se radi o poslovima s agencijama (domaćim i stranim, tj. outsourcing) te stranim klijentima. Nažalost, zbog situacije na domaćem tržištu za koje smo većinom bili vezani prošlih godinu dana, morali smo odustati od suradnje s domaćim klijentima na manjim projektima.

Za postojeće klijente neće se promijeniti puno. I dalje ćemo biti tu da vam pružimo podršku koju smo vam pružali i do sada. Uostalom, u zadnjih nekoliko mjeseci kao tvrtka radimo smanjenim kapacitetom. Došlo je vrijeme da mi kao osnivači probamo nešto novo, pronađemo nove izazove i najvažnije – probamo prebaciti fokus na vanjsko tržište.

Do kraja godine raditi ćemo smanjenim intenzitetom jer smo procijenili da to neće utjecati na postojeće klijente. Svatko od nas (Emanuel, Lucijan, Zoran) tako će imati priliku da krene nekim svojim smjerom i pronađe način da pokaže svoj maksimum i izvan tvrtke.

Posljednja godina dana bila je sve samo ne laka. Početkom prošle godine krenuli smo s idejom da probamo “produktivizirati” izradu internet stranica, zapošljavali smo nove ljude, radili na zanimljivim projektima. No (hrvatsko) tržište je reklo svoje. Uljuljali smo se u uvjerenje da smo zato što radimo kvalitetno sigurni, ali ispalo je drugačije. Pokušali smo smanjiti troškove i optimizirati poslovanje, no splet nesretnih okolonosti poput produženih rokova plaćanja, neučinkovite države i činjenice da se web stranica u Hrvatskoj traži nešto manje nego inače – natjerao nas je da donesemo ovu odluku. Niti u jednom trenutku nismo htjeli birati između kvalitete i prosječnosti. Uostalom, to je ono po čemu nas ljudi znaju i zašto smo gotovo svaki posao u posljednjih 7 godina dobili upravo preko preporuka.

Hvala vam što ste zajedno s nama bili dio ove naše priče. Zahvaljujući vama ovaj je posao bilo lijepo raditi, dobili smo priliku da radimo na zanimljivim projektima, da pomognemo mnogim firmama da podignu poslovanje na višu razinu. Pokazali smo vam zašto je dizajn važan i koliko znači kvalitetno korisničko sučelje te zašto većina klijenata kaže da je naš programski kod najljepši koji su vidjeli. Pokrenuli smo hrvatsku WordPress zajednicu, organizirali Meetupove u Zagrebu i Puli (uskoro i Rijeci;) i to ćemo raditi i dalje, a sada je došlo vrijeme da i kao pojedinci još malo “narastemo”, s tvrtkom ili bez nje.

U tom trenutku situacija je bila jako, jako loša. Nikada nismo detaljno razgovarali sa Zoranom pa ne mogu govoriti u njegovo ime, no vjerujem da mu nije bilo lako. Lucijan i ja imali smo nekoliko mjeseci neplaćenih računa. Ja sam dugovao 2 mjeseca alimentacije, nekoliko mjeseci nisam platio više različitih računa pa se ta cifra popela na nekoliko tisuća kuna. Privatni račun bio mi je blokiran jer sam kao direktor firme bio jamac za onaj kredit koji smo digli u veljači 2013. Situacija se činila bezizlaznom, međutim u trenutku kada smo na Facebooku objavili status u kojem objašnjavamo našu situaciju, već sam imao 4 ponude za posao. Isti dan.

Bio mi je to dokaz da je odluka da ne radimo kompromise kada je kvaliteta u pitanju bila dobra. Već sljedeći mjesec krenuo sam raditi na projektu s jednom zagrebačkom firmom s kojom sam radio sljedeća tri mjeseca. Istovremeno s time, Lucijan i ja radili smo na dovršavanju ostalih otvorenih projekata, pa smo tako u studenom i prosincu u prosjeku radili više od 200 sati mjesečno. Bila je to prava ludnica.

Na posao sam kretao u 9 ujutro, radio do 17. Vratio se kući i sjeo na kavu s Lucijanom. Odspavao pola sata do sat vremena i nastavio raditi od 20 do (minimalno) 1 u noći. I tako svaki dan. Dva mjeseca.

Ono što je Lucijanu i meni posebno pomoglo, bilo je to što smo se mogli osloniti jedan na drugog. Bez novaca, bez ušteđevine, znajući da smo godinu ranije prokockali šesteroznamenkastu cifru, zarađeni novac smo “bratski” dijelili. Kada je Lucijan morao nešto uplatiti, onda nije bilo važno jesam li to ja zaradio ili on. Isto je vrijedilo i u suprotnom slučaju.

Novi početak (2015)

Kraj 2014. označavao je ujedno i kraj jednog ružnog razdoblja. Bilo je to razdoblje kada je Lucijan nekoliko puta završio u bolnici. Ja sam postao otac, razveo se, odselio iz Pule – sve u nešto više od godinu dana. Završio sam na hitnoj s povišenim tlakom (mislim da mi je bio negdje oko 180/120…), bez zdravstvenog osiguranja (to je isto zanimljiva priča, pitajte nas da vam ispričamo uživo).

Međutim za Božić i doček nove godine bili smo svi zajedno u krugu obitelji. Lucijan i Ana i Luka i ja, dočekali smo Novu godinu u Zagrebu.

U dva mjeseca vratili smo veliki dio dugova, a do danas smo vratili gotovo sve dugove, a i većinu dugova koje smo napravili u firmi. To ne bi bilo moguće bez razumijevanja, kako međusobnog razumijevanja i rada Lucijana, Zorana i mene, tako i razumijevanja koje su klijenti imali za nas tijekom ovog turbulentnog razdoblja. Mogu samo reći da oni klijenti koji su u tom razdoblju ostali s nama i pomogli nam da prebrodimo oluju, imaju vječnu zahvalnost u mojim očima.

Danas je situacija bitno drugačija nego u prošle dvije godine. Pisao sam o tome i u ovom članku, a od tada je situacija samo išla na bolje. U protekla 2 mjeseca bio sam na 2 strane konferencije nakon gotovo dvije godine pauze. Počeo sam raditi na dužim projektima koji traju od 2–3 mjeseca. Zauzet sam barem 4–5 mjeseci unaprijed, a sve više radim i “on–site”, gdje želim u direktnom radu s klijentima rješavati njihove probleme. Krenuli smo i s velikim projektom redizajna gradskog portala Grada Rijeke, koji će (nadam se) postaviti nove standardne u transparentnosti.

Ono što vam na kraju mogu savjetovati je sljedeće – nemojte se bojati neuspjeha. Neuspjeh vas neće zaobići, prije ili kasnije. Ono što morate napraviti je da brzo donosite odluke, da se ne bojite pogriješiti, ali i da iz svojih grešaka izvučete pouku. Jer ako niste izvukli pouku onda je greška bila uzaludna.

Nikada se nemojte predati. Bez obzira koliko se situacija činila bezizlaznom, izlaz uvijek postoji iako ga možda vi ne vidite. Razgovarajte s onima koji su vam najbliži – tražite njihovu potporu i potporu prijatelja. Ako ništa drugo, u tom trenutku vidjeti ćete tko vam je pravi prijatelj, a koga vam se bolje riješiti.

Kada bih se danas vratio natrag neke bih stvari promijenio. Više bih se posvetio obitelji i prije bih pustio da stvari propadnu. Međutim ne bih manje riskirao. U poduzetništvu neke stvari ne možeš postići ako ne riskiraš, no lakše je riskirati kada imaš dobro zaleđe.

Kod mene su se stvari posložile tako kako su se posložile. Mogu plakati, ali od toga nema koristi. Iako nisam sretan svim dijelovima svog života, ne mogu da ne budem sretan što je Luka svakim danom sve veći, što svoje vrijeme provodimo najbolje što možemo (a nije mi niti inače loše). To je ono što me gura naprijed, kao i posao kojeg radim sa srcem, bez obzira što je nekad potrebno ići glavom kroz zid.

Pokušajte, zabavno je.