Prvog travnja ukrcat ću se na avion koji će me odvesti do Pariza. Kad sletim i preuzmem prtljagu, sjest ću na vlak koji će me nakon par presjedanja odvesti do malenog gradića uz samu granicu sa Španjolskom – Saint-Jean-Pied-de-Port. Dan ili dva poslije – ovisno o tome koliko ću imati energije kad (vjerojatno kasno navečer) dođem – krenut ću na Camino de Santiago, točnije Camino Frances, ili u hrvatskom prijevodu “Francuski put”. Radi se o pješačenju od 750 kilometara – od španjolsko-francuske granice do Santiaga de Compostele, koje se u pravilu prolazi za 35 dana.
Odlazak na Camino prvi mi je put prošao glavom nekoliko mjeseci nakon povratka iz Nepala, dakle još 2018. godine, kad sam propješačio Annapurna Circuit. Još uvijek pod dojmom ljepote Himalaja, tražio sam novi izazov, a Camino se činio kao odlična prilika za tako nešto. No kako to obično biva sa životom, stvari su nekad nepredvidljive pa sam u to isto vrijeme upoznao i osobu s kojom sam se nadao (nakon prvog braka, opet) provesti ostatak života (spoiler alert: ipak nisam :(). Spletom okolnosti, Camino sam zamijenio usponom na Kilimanjaro gdje sam otišao s prijateljima iz Mostara, a odmah poslije počeli smo razmišljati o tome gdje se možemo dalje penjati – radije nego da razmišljamo o dugom pješačenju.
Međutim ništa se od toga nije ostvarilo, a za to je velikim dijelom zaslužan Covid. Kako smo ostali kod kuće imali smo viška vremena, a ne moram posebno objašnjavati što odrasli rade kad imaju viška vremena. Da skratim priču, za vrijeme Covida postao sam otac po drugi put (to vam je ta takozvana Covid generacija!:), a ubrzo poslije i treći. Jednostavno, dogodio se život koji je nekako pregazio moju želju i potrebu da budem više u prirodi. Ali nisam to smatrao problemom. Usprkos svemu – od kupnje i renovacije kuće, privatnih problema, pa do poslovnih izazova – bio sam istinski sretan što je trajalo negdje do prošlog ljeta.
Nakon ljeta mojem je braku (i životu kojeg sam do tada poznavao) došao kraj, međutim kako to obično biva u životu sve velike nesreće ne dolaze same nego bar u paru. Tako sam osim braka izgubio i posao, što je uz visoke kredite za kupnju kuće (koje sam i dalje morao vraćati) bila kap koja je prelila čašu. Prije tog rujna mislio sam da sam imao nekih teških trenutaka u životu, ali sve što mi se do tada dogodilo nije me moglo pripremiti na ono što je uslijedilo.
Iako to nisam znao, moja Camino priča počela je upravo tada – nekoliko dana nakon prekida, kad sam se potpuno emocionalno prazan javio u bolnicu sa željom da me “poprave”. Znao sam da je vrag odnio šalu kad mi je glavom prvi put prošla misao da bi možda bilo najbolje da skočim u neku provaliju, ili sljedeći dan dok sam sjedio na krevetu razmišljajući o tome je li bolje žile prerezati u kuhinji ili tuš kabini.
U tjednima koji su uslijedili dosta sam razmišljao o tome zašto je u meni došlo do takvog emocionalnog i fizičkog burnouta. Je li zbog prekida? Ne vjerujem. Je li zbog osjećaja da nisam bio dovoljno vrijedan, dovoljno važan, dovoljno bitan, da se druga strana “bori” za mene? Moguće. Je li možda zbog gubitka najvećeg klijenta što je rezultiralo nesigurnošću? Ili zbog osjećaja nemoći, napuštenosti i straha zbog osjećaja da ću svoj novi posao morati tražiti bez ikakve pomoći sa strane – baš u trenutku kad mi je pomoć bila najpotrebnija? Vjerojatno.
Uslijedilo je nekoliko teških mjeseci gdje sam na teži način naučio da bez obzira što nekad mislimo da smo spremni krenuti dalje, neke stvari ne možeš ubrzati i život ide brzinom koja se ne poklapa uvijek s našim željama. Bili su to mjeseci sreće što sam upoznao nekog novog, ali istodobno i mjeseci borbi s unutarnjim demonima koje su često značile ples po rubu provalije.
Kroz život sam imao teških trenutaka ali nikad se ranije nisam osjećao toliko bespomoćno i potpuno nemoćno da osjetim sreću u posve normalnim trenucima kao što su trenuci kad me moja djeca grle. Empatija kojom sam se inače ponosio potpuno je nestala, a zamijenila ju je je apatija – psihičko stanje bezvoljnosti, potištenosti i ravnodušnosti. Kasnije sam, u razgovoru sa svojom terapeuticom, saznao da je to kroz što prolazim zapravo egzistencijalna kriza – serija unutarnjih konflikata obilježenih dojmom da život nema smisla, koju u stopu prate anksioznost, stres i depresija. Ipak, to što sam imao “dijagnozu” nije mi pomoglo da se osjećam bolje i život mi nije postao lakši. I mjesecima kasnije (pa čak i sada) i dalje se povremeno nalazim na vjetrometini, s osjećajima koji se izmjenjuju od euforije do depresije.
Da vam to opišem najplastičnije moguće – zamislite da ste kod doktora i da vam kažu da imate tešku bolest i još 2 mjeseca života, osim ako odmah ne krenete s terapijom. Biste li se borili? Većina bi. Ja ne bih, i taj osjećaj (kojeg se još nisam do kraja riješio!) je užasan (bez obzira što ga više ne osjećam svaki dan).
Kažu da kad idete na Camino da odlazite dobiti odgovore. Nažalost, ja još uvijek ne znam koje odgovore tražim jer još uvijek ne znam koja bih pitanja zapravo trebao i htio postaviti. Kako vrijeme prolazi neki su odgovori došli sami od sebe i danas sam sigurno manje izgubljen nego što sam bio prije tjedan ili mjesec dana. Život mi (danas) opet ima nekakvog smisla, iako i dalje ne znam što donosi sutra i kako ću se sutra osjećati.
Svakog dana idem naprijed, boreći se s onim što moja terapeutica naziva “visoko funkcionalnom depresijom”. U prijevodu – bez obzira na osjećaj nemoći i nekontroliranja vlastitog života, te osjećaja da život nema smisla – i dalje imam želju za životom i hodam dalje, korak po korak, u potrazi za tim izgubljenim smislom.
Mislio sam da ću prvog travnja krenuti na putovanje, ali kad sam odlučio otići na Camino nisam bio svjestan da se na putovanju, zapravo, već nalazim. Moj Camino zato neće početi za 2 mjeseca, ali se svejedno nadam da će mi tih 750 kilometara pješačenja ponuditi odgovore na ona pitanja koja će do tada sigurno ostati neodgovorena.
Camino Frances inače se prelazi u 35 dana, odnosno oko 20-ak kilometara dnevno. Ja ne bih bio ja da to ne pokušam “ubrzati”. Ako sve bude po planu, hodat ću između 35 i 40 kilometara dnevno i završiti kroz 20-ak dana. Ako sve bude po planu, kući ću se, nadam se, vratiti s odgovorima. A u slučaju da ne postavim prava pitanja i ne dobijem prave odgovore, i to će biti – nekakav odgovor. Naravno, ako sve bude po planu i uspijem hodati brže od onog što je preporučeno. Vidjet ćemo.
Iako još uvijek ne znam što me očekuje na Caminu i kako i kada je moje putovanje započelo, osjećam da mi je Camino prijeko potreban da se vratim na tvorničke postavke. Onaj Emanuel koji je bio pun energije, volje za životom, pun ideja, empatičan, emotivan, brižan prema drugima – i dalje je tu negdje, samo ga trebam pronaći. U posljednje vrijeme o Caminu razmišljam kao o čarobnoj piluli koja će ponuditi rješenje – baš kao Neo u Matrixu, iako sam negdje duboko u sebi svjestan da je to možda samo utopija, da rješenja možda neće biti ili da mi se ono neće svidjeti.
Možda se trebam pomiriti s činjenicom da sam jednostavno premalo površan u svijetu koji potiče površnost i previše svoj u svijetu koji cijeni ispraznost? Bez obzira na sve znam da moram ići naprijed jer pogled unatrag me previše plaši i jedino čemu se nadam je da moj Camino ne dolazi prekasno za odgovore.
Još 53 dana do Camina.
—
Uvodna fotografija: Mohamed Nohassi putem Unsplash
Odgovori