Pravo skretanje

Često imam osjećaj da hodam po rubu provalije. Korak po korak, u nepoznatom pravcu, tražim odgovor na pitanje koje ni sam ne znam postaviti. Dok hodam, pogledam preko ruba, u dubinu. Ponekad osjetim poriv da skočim, ali nikad to ne učinim. Osjećam strah ali i neku čudnu privlačnost. Ima nešto uzbudljivo u hodanju po rubu – možda zbog adrenalina koji me preplavi svaki put kad se nagnem i pogledam dolje. Što se nalazi ispod? To ne mogu znati. Ali jedno znam – u provaliji nema ničeg lijepog.

Dani mi prolaze u borbi. Tražim novi smisao života, pokušavam stvoriti nove rutine i redefinirati svoju ulogu. Što se od mene očekuje? Što sam ja? Jesam li samo otac, ili možda netko tko radi da bi na kraju mjeseca platio račune — postoji li možda neka dublja priča?

Borim se svaki dan. Nekad su te borbe male, gotovo neprimjetne, a nekad, poput danas, osjećam kako svaki moj napor nestaje u praznini. 

I ne postoji jedno, jednostavno rješenje. Ne, to bi bilo prelagano. A život je sve, samo ne lagan. Pun je izazova, manjih i većih, lakših i težih. Život je i hodanje po rubu provalije – nekad sigurno i bez opasnosti, a nekad opasno, gdje ne možemo vidjeti dno. Neki odluče skočiti. Ja nisam među njima. Ostajem na rubu jer volim to uzbuđenje koje donosi naginjanje i gledanje u bezdan. Jer u mojim je provalijama dno uvijek nevidljivo.

U danu nam se događa puno stvari koje utječu na naše raspoloženje. Kad smo dobro, kad nam je život posložen, a ne ovakav u traženju odgovora kao meni – onda nam je raspoloženje postojano, dobro. No, kad nam dani prolaze u borbi, svaki, pa i najmanji odmak od očekivanja, može nas usisati poput vrtloga i gurnuti preko ruba.

Već sam se navikao na borbu. Rijetko je koji dan u posljednje vrijeme mirno more gdje mogu jedriti bez većih problema. More je puno vrtloga koji prijete uništiti moj brod, zato moram davati sve od sebe da ih izbjegnem. A to je nekad jako teško. I svaka nova oluja čini moj brod slabijim, ali zato mene čini upornijim.

Od nedavno sam u svoju rutinu, koja uključuje tri trčanja tjedno, ubacio i hodanje. Poslijepodne, kad završi radni dan, obučem patike i krenem prema centru grada. Pet kilometara – 45-50 minuta. Obično idem tom poznatom rutom. Ali danas, danas mi je trebalo nešto drukčije.

Stavio sam slušalice i pustio si Springsteenov koncert iz Dublina – moje “sretno mjesto.” Svaki takt, svaki stih vraća me u trenutke kad sam bio sretniji, a problemi su bili toliko maleni, da su bili gotovo nevidljivi prema ovima danas. Sjećam se da sam se svojedobno premišljao da li da kupim taj koncert za slušanje kod kuće, ali to je jedna od onih investicija koja se itekako isplatila, jer preslušao sam ga valjda već bezbroj puta.

Stavljam zvuk na najjače, i odjednom sam tamo, na koncertu, okružen ljudima koje ne poznajem, ali s kojima dijelim iste emocije. Danas nisam išao prema centru. Skretao sam, sve dalje i dalje od kuće. Svako skretanje činilo se ispravno, gotovo oslobađajuće, pogotovo zato što sam znao da se nekako i nekad trebam i vratiti. Hodao sam sve brže i brže, osjećajući kako me glazba vodi tim nenadanim ulicama. Svaka pjesma nosila je dio uspomene, ali i davala neku novu snagu.

Na kraju je došlo vrijeme da se vratim kući. Danas sam pronašao rješenje. Našao sam svoj smjer. Sutra? Sutra je novi dan, s novim izazovima. Ali jedna odluka ostaje ista – a to je da se ne predajem. Hodam naprijed, koketiram sa svojim unutarnjim demonima. Ali idem dalje. Igram igru mačke i miša nadajući se da ću i u sljedećoj prilici pronaći pravi put.

Još 82 dana do Camina.

Uvodna fotografija: julien Tromeur putem Unsplash


Komentari

2 komentara na “Pravo skretanje”

  1. Taman negdje prije ove crtice sam ti htio već ostaviti komentar “probaj neki sport”. Zapravo čak ne sport – fizičku aktivnost (da, i hodanje je aktivnost koja se uopće ne propagira jer nije komercijalno zanimljiva). Kad sam aktivan, bolje jedem, bolje spavam i generalno se puno bolje osjećam. Kroz topliji dio godine sam gotovo svaki dan na biciklu, što se preko zime nažalost prorijedi (jbg mrak pada puno prije nego mi završi posao). Ali od ove godine uvijek idem na posao biciklom. Nije to puno, 15 km ukupno dnevno, ali stvarno čini razliku. Ako baš jako pada kiša, idem tramvajem, ali hodam maksimalno koliko mogu. Osjećam se praktički kao po ljetu (odlično).
    Tako da: vozi se, ako ne možeš to, hodaj, ako ni to ne možeš, ne znam – puži… bitno je samo da ideš naprijed.

    Sretno, i javi rezultate!

    p.s. bonus pro tip: probaj ako već nisi magnezijev glicinat – meni je bio game changer.

    1. Hej, oprosti, tek sam sada vidio komentar pa tek sad odgovaram. Uglavnom, imam svoju rutinu gdje trčim 3x tjedno po 5km, i kad mogu ubacim i 10-15km hodanja par puta tjedno. Bicikl će pričekati toplije vrijeme, a do tada moram dati sve od sebe da one tjedne kad mogu odhodam čim više (najviše mi je bilo 54km tjedno), kako bih se pripremio za Camino (planiram otići 1.4.). Vidjet ćemo, so far so good.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)