Turistička šetnja Pulom

Već 18 mjeseci sam češće izvan Pule nego u Puli tako da imam dojam kako grad u kojem sam se rodio sve više doživljavam kao turist nego kao stanovnik. S jedne strane je to u redu. I prije nego što sam odlučio krenuti dalje (a glupo bi bilo reći da moja odluka nije donesena prvenstveno iz privatnih razloga), mislio sam da neću još dugo biti u Puli. Da su se neke karte drukčije posložile – tko zna; možda bih i dalje imao problem s parkingom, žalio se na činjenicu da se u moj grad premalo ulaže i viđao probleme.

Nekad je grad do kojeg ti je stalo ljepše gledati rjeđe i turistički, nego onako kako ga gledaš dok živiš u njemu.

Nekoliko sam puta imao priliku da prijatelje provedem kroz grad i ispričam im dio povijesti. I zaista, kada dolazite u Pulu ne možete proživjeti “sve”. Pulu treba doživjeti malo–pomalo. Većina onih koja je jednom došla u grad na sedam brežuljaka pričala je oduševljeno i rado se vraćala. Pa tako i ja. Ne mogu reći da mi Pula nije lijepa ili da ne bih volio s vremena na vrijeme doći u posjet.

Razlog ovom članku je upravo to – prilika da se Pulom prošetamo s našim kolegama iz Srbije koji su nam došli u posjet.

Off topic: tijekom godine u pulskom se brodogradilištu Uljanik dogodi i do 8 porinuća brodova. Za Puležane je to poseban događaj. Kada je porinuće broda javno (najčešće su porinuća subotom i javna su, tj. svatko može slobodno ući u brodogradilište i prošetati se do navoza te porinuće doslovno gledati s udaljenosti od 10 metara), vidjeti ćete mnoštvo obitelji s djecom koja odlaze gledati taj događaj. Naši su gosti porinuće gledali prvi put, a kako to izgleda možete vidjeti u sljedećem videu.

Krećemo s Foruma. Već tu možete vidjeti jednu od najfotografiranijih pulskih vizura – Augustov hram. Odmah pored, gradska palača (puno mlađa nego hram), koja je vezana uz Dijanin hram (što možete vidjeti prošetate li se Kapitolinskim trgom i pogledate prema gore – vidjeti ćete da je stražnji lijevi dio gradske palače zapravo jednak kao i Augustov hram).

Kada želim ostaviti dojam o povijesti Pule i ispričati samo dio priče, prijateljima pokažem i zgradu gdje živim gdje sam živio. Radi se o zgradi koja je nekoć bila hotel Miramar (pa ljudi kažu “wow, ti živiš u hotelu” – ne baš 🙂 ali svaki put kada hodam hodnikom zgrade, postoji osjećaj poštovanja). Odmah pored zgrade bila je ribarnica na otvorenom, točno između hotela i zgrade koja je uništena (čini mi se) bombardiranjem za vrijeme drugog svjetskog rata. Dok pričam o tim danima gotovo da mogu osjetiti miris ribe i glasno izvikavanje cijena.

Dalje se šetamo Kandlerovom ulicom do Katedrale. Sada, ja zaista ne znam toliko detalja o povijesti. Ne znam koje je godine nešto izgrađeno i po čemu je Katedrala važna. No, našim posjetiteljima to nije važno jer za to postoji enciklopedija. Ono što im je važnije je da hodamo i razgovaramo. Da vide uspone prema Kaštelu ili tunel koji prolazi ispod te austrougarske fortifikacije te izlazi na drugu stranu grada, kod dvojnih vrata.

Dolazimo i do ACI marine, prigodno smještene u samom centru Pule. Iako je danas malo jači vjetar, s popularne Torte pruža se lijep pogled na pulski zaljev, Arenu, hotel Rivijera (koliko me sjećanje drži, mislim da je to prvi hotel koji je izgrađen u Puli (ispravite me u komentarima ako nisam u pravu)). Dalje hodamo prema Karolini, gdje se nalazi jedan od nekoliko bunara po kojima je Karolina (trenutno je tamo parking koji možete iskoristiti za vrijeme posjeta centru Pule) dobila ime. Gdje god da pogledaš ima priliku vidjeti različite stilove gradnje. Srednji vijek, Austrija, Italija, Jugoslavija…

Prolazimo pored parka na Rivi kojeg sada krase statue antifašističkih boraca, još jedna kamen spoticanja u Hrvatskoj – kako to obično i biva. Međutim, upravo je to ono što je lijepo u Puli i Istri. Tko god da dođe, uvijek se osjeća dobrodošao. Mnogo je ljudi došlo u Istru i ostalo. Istra, naravno, također ima svojih problema. Nisu svi jednako dobro raspoloženi. I tu je prisutna i mržnja i zavist i gledanje u tuđe dvorište. No svejedno, multikulturalnost se osjeti na svakom koraku – bez obzira priča li netko hrvatskim, talijanskim, albanskim ili srpskim jezikom – ako ste dobri ljudi, dobrodošli ste.

Dok razgovaramo vrijeme zaista proleti i evo nas kod Arene. Kroz glavni ulaz ulazimo u amfiteatar, jedan od tri najočuvanija na svijetu i jedini koji je napravljen tako da je iskorištena padina. Pričamo priču o gladijatorskim borbama dok se penjemo po zidinama da bismo imali bolji pogled.

Nastavljamo prema Dvojnim vratima, ovog puta bez posjeta Malom rimskom kazalištu što je šteta, ali treba nešto ostaviti i za drugi put zar ne? Prolazimo pored Circola (zajednice Talijana), te dalje Giardinima pored Kina Valli do Zlatnih vrata. Dok šetamo ulicom Sergijevaca pričam anegdotu (tako sam je bar ja čuo) o tome kako je ta ulica asfaltirana prije jednog posjeta Tita. Šteta, bilo bi ljepše da nema asfalt nego da je popločana kamenom. Kratak obilazak Danteovog trga i zgrade Pošte iz talijanskog razdoblja, pored Kapele sv. Marije Formoze i opet smo na početku – napravili smo cijeli krug.

Zašto ovo pišem? Svatko od nas (uključujući i mene) ponekad razmišlja kako je ono što imamo lošije od drugih. Na sreću, treba malo proputovati svijetom i vidjeti da ima mjesta koja nimalo ne zaostaju za svjetskim destinacijama. Da, nama koji su živjeli u Puli zaista se čini da se u Puli malo radi i vjerojatno smo u pravu. Ali i to mislimo samo zato što znamo da Pula može i mora bolje.

Kada radite sami za sebe, pa čak i kada radite za druge, naučite da je najvažnije uvijek dati svoj maksimum. Ja to volim i proširiti pa tako smatram da nije dovoljno samo dati maksimum. Svatko može dati maksimum ako se malo potrudi. No, ono što nas ističe je da to da se trudimo još malo više. Ne nužno kompetitivno, već da je to što možemo biti još bolji razlog da idemo naprijed. Razlog da napredujemo.

I to je ono što želim Puli. Želim da je i sami vidimo kroz oči turista. Prošetajte se gradom. Upoznajte što nam grad nudi. Jeste li, primjerice, znali da je Pula na prijelazu prošlog stoljeća imala više stanovnika nego jedan Zagreb? Jeste li znali da su se u pulskom brodogradilištu svojevremeno gradili najdulji i najveći brodovi na svijetu dulji od 400m? Nismo mi lošiji, samo nekada zaboravljamo na to.

Do sljedećeg puta.

Emanuel

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *