Već godinama imam svoju rutinu pred spavanje, a ona je uvijek ista. Razmislim o danu iza sebe i o svemu što mi se događalo, razmislim najčešće i o tjednu, mjesecu i godini i postavim si jednostavno pitanje – jesi li sretan? Da se sutra ne probudim, bih li bio sretan današnjim danom, tjednom, mjesecom, godinom – pa i životom, svime što sam napravio?
I kod mene je odgovor već godinama bio – da. Naravno, kao i kod svih, bilo je lakših i teških trenutaka ali uvijek sam bio sretan svakim danom, svime što sam radio i onome što će ostati iza mene.
A onda se prije par mjeseci nešto promijenilo. Jedan dan, pa onda nakon nekoliko dana još jedan, pa onda sve češće i češće odgovor je bio – ne, nisam sretan. Ovaj odgovor, koji se prije činio tako jednostavnim, počeo me mučiti sve više. Kako to da više ne osjećam istu sreću kao nekad?
Ponukalo me to na razmišljanje – što nas čini sretnim? Da bih ja bio sretan djeca moraju biti dobro, zdrava, zaigrana. Obitelj mora biti stabilna, partner će ti dati podršku (kao i ti njemu/njoj), posao treba biti zanimljiv, obitelj i prijatelji također moraju biti dobro. No, jedino što me trenutno istinski čini sretnim su djeca. Sve ostalo je u rangu između “moglo bi i bolje” ili “totalni kaos”.
Što je sreća?
Shvatio sam da sreću mogu definirati kao jednu veliku posudu, koju poput čajnika punimo raznim stvarima, od kojih svaka daje određeni “postotak” sreće. Djeca su, naravno, najveća sreća i svaki dan se budim sretan što su zdravi i veseli, što me grle i penju se po meni. U zadnje vrijeme često to bude naporno, ali ipak sam sretan što je tako jer alternativa je puno gora. Ne mogu si zamisliti dan da mi djeca nisu dobro.
Svi koji su me dobro upoznali znaju da sam pozitivna osoba. Oni znaju da ću i u najgorem trenutku pronaći nešto pozitivno. Prva rastava? Neki će reći negativne stvari, ali ja nalazim puno toga pozitivnog, primjerice – to mi je pružilo priliku da upoznam sebe i postanem bolja osoba. Prvi razvod sam prebrodio tako da sam užasno puno radio i jako puno volontirao. To mi je pomoglo da pronađem sebe, ono što me veseli i da redefiniram svoj put. Problemi na poslu, otpuštanje ljudi – većini negativno iskustvo, što je potpuno razumljivo. Nije mi bilo drago otpustiti ljude i zatvoriti firmu, ali sam s druge strane krenuo jednim novim putem koji mi je donio tako puno, nova poznanstva, nove izazove.
Zašto ne pričamo o problemima?
No u zadnje vrijeme puno više razmišljam o problemima i o tome – zašto o njima ne pričamo? Zašto si dopuštamo da mali problem toliko naraste da bude prevelik i nerješiv? Zašto biramo radije biti nesretni u budućnosti, nego u ovom trenutku, upravo sada, bili možda malo nesretni i probali riješiti problem, odraditi težak razgovor, prije nego što bude prekasno?
Odgovor je jednostavan – od djetinjstva smo predefinirani da razgovor o problemima i osjećajima tretiramo kao slabost. Djeci ćemo reći – nemoj plakati. Više ćemo razmišljati o tome što okolina očekuje od nas, nego o tome što mi trebamo od okoline. Čak i ja – koji sam jako, ali jako otvorena i iskrena osoba, nekad toliko otvorena i iskrena da je to ljudima jednostavno previše – ne mogu otvoreno reći što me muči. Takav odgoj vodi nas do toga da emocionalne probleme guramo pod tepih, ne shvaćajući da se time odričemo mogućnosti za rast i razvoj, pa i iscjeljenje koje toliko trebamo.
U zadnje vrijeme osjećam se kao da vozim automobil kroz jaku kišu. Vozim jako sporo jer ispred sebe ne vidim ništa. Tako se osjećam. Ne vidim put, ne vidim svjetlo. U tami su problemi, ali nemam odgovora. Kao da vozim kroz neprohodnu oluju, gdje svaka kap kiše predstavlja jedan neizgovoreni problem, a vjetrovi su strahovi koji me guraju unatrag. Svaki razgovor, pa i svaka misao koju stavim na papir, korak je bliže da kiša uspori ili potpuno prestane.
Svi mi imamo različit krug ljudi, neki su nam bliži, neki su nam dalji, ali sa svima pričamo o različitim stvarima. Nekima ćemo povjeriti najdublje tajne i strahove, dok ćemo s drugima imati prijateljski odnos, ne previše dubok, čak možda i površan. Zar ne bi bilo ljepše da možemo o svemu pričati sa svima? Zar nam ne bi bilo lakše da teret problema kojeg nosimo podijelimo s nekime?
O nekim problemima sam pričao s bliskim prijateljima ili s obitelji, o nekima s terapeuticom koju posjećujem da utvrdim “što je problem sa mnom” (a to je tek posebna Pandorina kutija koju sam tek krenuo otvarati).
“Sretnost” društvenih mreža
O problemima se ne priča, jednostavno smo naučeni na taj način, a tome još manje pomažu društvene mreže gdje većinom dijelimo lijepe i pozitivne stvari. Kroz to očekujemo društvenu validaciju u sistemu koji je u samoj srži neispravan i postavljen na krivim temeljima, umjesto da se posvetimo sebi i odgovoru na pitanje “kako povratiti natrag sreću”? Čini li nas pisanje na Facebooku sretnima? I koliko god mi je drago vidjeti poruke dragih ljudi, njihove lijepe priče, slike s godišnjeg odmora ili vidjeti kad im dijete krene u školu, rijetko ćemo vidjeti da netko kaže – imam problem, trebam pomoć.
Nisam ni ja baš drukčiji. Na društvenim mrežama stavljat ću slike s putovanja, slike sretnih trenutaka i rijetko ću podijeliti nešto što će vas natjerati na razmišljanje. Kad se vratim u prošlost znam točan trenutak kad sam prestao dijeliti svoje misli i osjećaje – i iz današnje perspektive mi je žao zbog toga (a prestao sam jer me osoba koja je tada bila dio mog života ismijavala). Jer pisanje, pa čak i o teškim temama, to sam isto ja. Ovo ljeto vidjeli ste kako sam putovao u Beč i London, slušao AC/DC i opet vidio The Bossa na Wembleyu, vidjeli ste kako sam uživao na bazenu u Zagrebu ili na koncertu Duran Durana u Puli. Kriv sam, jer i ja ću radije podijeliti sretne trenutke.
Ali zadnjih par tjedana vidim da mi pisanje pomaže. I želim pisati. Želim pisati o svim temama, bez obzira koliko teške nekad bile. Problemi su sastavni dio života. U vezama će biti problema ali ako ste dovoljno otvoreni i na vrijeme ih prepoznate – možete ih riješiti. U životu će biti problema – od bolnih rastanaka preko bolesti do smrti dragih ljudi. Često razmišljam o svemu tome i trebao bih biti sretan što je mene sve to nekako zaobišlo (dobro, barem dobrim dijelom zaobišlo). Drugi nisu te sreće.
Ali bez obzira na sve – teško je nekad pronaći sreću. Ja imam svojih troje klinaca koji me vesele svaki dan, i kad je teško volim se podsjetiti na to. Ali u posljednje vrijeme krivulja raspoloženja mi skače gore/dolje, od tuge do nesuvisle euforije i trebam nešto da me “prizemlji”. Zato ću ovdje podijeliti s vama poruku koju sam si spremio u mobitel i koju pročitam svakog puta kada mi bude teško ili osjetim da me osjećaji preplavljuju.
Ovu poruku dijelim znajući da nas je društvo unaprijed osudilo jer pokazujemo osjećaje i pričamo o problemima. Ali shvatio sam odavno da mene ne zanima što društvo misli. Nadam se da ću i ovim člankom pomoći nekome tko se osjeća loše, umorno ili tužno… Napišite si i vi svoju poruku, podsjetite se da vrijedite, podsjetite se da ste živi i zašto ste živi.
Budite sretni i budite dobri prema sebi. Imamo samo jedan život koji je tako prekratak za sve što bismo mogli napraviti.
Jak sam, čak i kad se osjećam slomljeno. Dovoljno sam dobar, čak i kada me preplave tuga, bol, ljutnja ili razočaranje. Trudim se shvatiti svoju bol, svoju ljutnju i tugu i svoje razočaranje. Znam da su ti osjećaji samo prepreka na putu da se osjećam bolje – oni su tu ali me ne definiraju. Moram biti jak zbog svoje djece koja u meni traže snagu i suosjećanje, čak i dok se borim s vlastitim olujama. Oni su moje svjetlo koje me vodi, podsjećajući me na moj cilj i moju sposobnost da volim čak i u tim najmračnijim trenucima.
Znam da je nekad teško otvoriti se prema drugim ljudima. Osjećati se ranjivo, pogotovo kad osjećam da drugi ne razumiju kroz što prolazim. I shvaćam da je to u redu. Svojim se izborom odlučujem osjećati ranjivo, dopuštam si priznati kako se trenutno teško nosim sa svojim emocijama. To nije znak slabosti, to je snaga koja me vodi naprijed. Moja me djeca podsjećaju da je ranjivost dio ljudskosti, dio toga što sam otac koji ih jako voli.
Možda ne mogu razumjeti zašto se osjećam tjeskobno ili izgubljeno, ali radim na tome da mi ti osjećaji vremenom donesu jasnoću kojoj težim. Osjećam se anksiozno jer ne mogu dobiti strukturu koju želim, pitanja na koja trebam odgovor, ali isto podsjećam se da sve ima neki svoj put i da moram biti strpljiv u toj potrazi. Učim pronalaziti mir u sebi čak i kada mi se čini neopisivo dalekim. Moja djeca me prizemljuju podsjećajući me da sam snažan i pun ljubavi. Oluje ću prebroditi zbog njih jer me oni trebaju, trebaju da budem tu, jak i snažan, ali isto tako emotivan i ranjiv – otac koji će sve učiniti za njih.
Svakog dana od sebe puštam malo više boli i uzimam malo više ozdravljenja. Iako se sada osjećam izgubljeno, znam da sam sposoban nastaviti dalje. Dobra sam osoba koja zaslužuje ljubav, suosjećanje i sreću. Moja djeca zaslužuju vidjeti moje najbolje strane – moju snagu, moju potporu, moju prisutnost. Pronaći ću svoj put natrag do mira – zbog njih i zbog sebe. Moja snaga dolazi iznutra, ali moja djeca su moj kompas koji me vodi kroz ovo putovanje.
Vraćam se na ono početno pitanje – jesam li sretan? I dok još uvijek tražim potpuni odgovor, znam da, uz svoju djecu i svoju ranjivost, idem pravim putem i da sam svakim danom sve sretniji.
—
Uvodna fotografija: Luca Upper putem Unsplash
Odgovori