Riječi su naše najsnažnije oružje. Prava riječ može nam pomoći da se osjećamo bolje, a kriva ili neizgovorena riječ duboko povrijediti.
Kad razmišljam o riječima, sjetim se jedne od svojih prijašnjih veza. Bili smo mladi i zaljubljeni, ali smo isto tako bili prvaci u povređivanju jedno drugog. Najčešće riječima. Voljeli smo se i svađali svim srcem. Znali smo reći točno onu stvar koja će najviše zaboljeti drugu stranu. A riječi — naučio sam to kroz život — riječi nekad bole više od bilo čega drugog.
S vremenom sam odrastao i odlučio raditi na sebi. Postati bolja osoba. Tražio sam neku napredniju verziju samog sebe. Puno sam čitao i razgovarao s raznim ljudima i istraživao zašto smo kao pojedinci ponekad negativni, zašto imamo potrebu nekoga povrijediti riječima — bilo to svjesno ili nesvjesno.
Kako sam razmišljao o prošlim iskustvima, shvatio sam da druge možemo povrijediti ne samo onim što kažemo, već i onim što ne kažemo. Tišina, nedostatak odgovora ili izostanak podrške često mogu biti jednako bolni kao i oštre riječi izrečene na glas.
Netko se može osjećati povrijeđeno čak i kad mi mislimo da ga nismo povrijedili.
A ta mi je spoznaja otvorila oči.
Pitanja su krenula sama od sebe. Jesam li izrazio svoje osjećaje na pravi način? Jesam li nekoga, potpuno nesvjesno, povrijedio nečim što sam rekao ili nisam rekao? A odgovor je bio – da, jesam. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa i bez obzira što dajemo sve od sebe – nekad to jednostavno nije dovoljno.
Riječi bole. U današnjem svijetu gdje smo interakciju uživo zamijenili interakcijom putem poruka, čini se da smo zaboravili da smo na kraju dana samo ljudi. Ljudi s dobrim i lošim emocijama. A poruke, to je već druga priča – porukama je teško prenijeti emociju koju možemo prenijeti u razgovoru uživo. Zato i riječi koje napišemo mogu više zaboljeti jer često ne možemo prenijeti ton, govor tijela ili namjeru koja bi u razgovoru uživo bila jasnija.
Kad se osjećamo loše, velika je vjerojatnost da ćemo tu negativnu energiju prenijeti i drugima – baš kao što ćemo pozitivnu energiju prenijeti drugima kad se osjećamo dobro. U lošim trenucima, postajemo razdražljiviji, napetiji i lakše ćemo nekoga povrijediti riječima. Ili onime što nećemo reći, poput “oprosti” ili “žao mi je”.
U svom pokušaju da razumijem sebe i druge, probao sam si odgovoriti na pitanje – kolika je emocionalna posljedica izgovorene i neizgovorene riječi na mene ali i druge osobe? I kad sam shvatio koliko su posljedice bolne, odlučio sam krenuti izbjegavati ružne riječi. Trudim se. Pobjegne mi ponekad, naravno. Ali svaki trenutak koji u meni budi negativne emocije, emocije od kojih bih nekad reagirao na ružan i za mene poražavajuć način, danas pokušavam prespavati – i tek onda odgovoriti.
Ne kažem da sam danas toliko bolja osoba, ali sam sigurno osvještenija. Znam prepoznati kad me netko povrijedi riječima ili postupcima – često i nenamjerno – jer ponekad trebamo osvjestiti sebe i svoje osjećaje da bi mogli biti bolji i pošteniji prema ostalima. No, dajem sve od sebe da se ne naljutim i ne uzvratim istom mjerom.
Zašto? Jer često kažemo stvari koje ne mislimo, potaknuti stresom svakodnevnog života i umorom koji nam zamuti vidno polje. Teško je nekome uputiti lijepu riječ ako se i sami ne osjećamo dobro, zar ne?
U prošlosti sam se u više navrata našao u situaciji gdje je razgovor postao napet zbog osobnih problema koje sam iznosio. Sjećam se jednog trenutka kada sam bio toliko zaokupljen svojim frustracijama da nisam primijetio koliko su moje riječi povrijedile osobu nasuprot mene. Tada nisam ni shvatio da je šutnja i nedostatak odgovora odraz povrijeđenosti.
U tim trenucima, često sam zanemarivao osjećaje druge strane, što je s jedne strane razumljivo (iako ne i pozitivno). Nisam obraćao pažnju na ono što je možda bilo bitno. Međutim, izostanak empatije utjecao je na to da sam se osjećao povrijeđeno i odbačeno.
Emocionalna težina tog trenutka, te nesretne igre riječima bila je toliko snažna da sam izgubio svoj mir. Tada sam shvatio koliko je važno prepoznati i vlastite ali i tuđe emocije.
Riječi koje izgovorimo u takvim trenucima mogu se činiti malenima, ali njihov učinak može biti dugotrajan i bolno utjecati na obje strane. Svatko od nas nosi odgovornost za ono što kaže i za ono što ne kaže, jer čak i tišina može ostaviti ožiljke.
Nekad je najteže reći “u krivu sam” i “oprosti”, ali te dvije jednostavne riječi mogu obnoviti povjerenje i pružiti mir kojem svi težimo. U trenutku kad smo povrijeđeni, empatija i razumijevanje su najveći dar kojeg možemo ponuditi sebi, ali i drugima.
—
Uvodna fotografija: Alex Dukhanov putem Unsplash
Odgovori