puzzle

Mogu li JA promijeniti svijet?

Pitanje koje se često pitam. Može li uopće pojedinac utjecati na nešto tako veliko kao što je, primjerice, ponašanje drugih ljudi oko sebe. Ne onih ljudi koji su nam bliski ili bliski po razmišljanju, već na one ljude koji su različiti, s kojima se ne slažemo iako smatramo da smo u pravu?

Živimo u svojem malom svemiru, često nesvjesni prilika oko nas. Pogledate li danas malo preko svoga ramena, vidjeti ćete da nam prijatelji pate. Živi se loše iako živimo u jednoj od najljepših zemalja na svijetu. Godinama nas vode političari, ti nepošteni beskičmenjaci gdje se poštenje može tražiti pincetom, ako i tako.

U tom i takvom svemiru, nije niti čudo da se rijetko tko želi isticati. Rijetki su oni koji glavom idu kroz zid ili koji se žele aktivirati i na taj način pokazati kako nismo svi isti. Ne, nismo zato bolji, samo smo naučili razmišljati svojom glavom.

Hip–hop

Prošli petak vozim se iz Zagreba prema Puli. Luka je bio sa mnom u Zagrebu i vraćali smo se relativno kasno. Vozio sam autocestom, bilo je 7 sati navečer i po običaju sam uključio putnu listu na Deezeru gdje prevladavaju domaće stvari. Međutim, vozeći se tako dok Luka spava na zadnjem sjedalu, nije mi bilo do slušanja angažiranih tekstova Elementala ili Ede Majke. Vozim sina, ima dvije i pol godine, nakon predivnog tjedna u Zagrebu gdje smo se puno šetali, bili u zoološkom vrtu, spuštali se toboganima, radili gluposti.

Nemojte me krivo shvatiti – inače sam veliki fan i Elementala i Ede Majke, a pogotovo TBF-a; međutim voziti Luku i slušati te angažirane pjesme o našoj tmurnoj stvarnosti – do toga mi zaista nije bilo tu večer.

No, ne bi trebalo biti tako. Vozim i razmišljam o mnogim stvarima. Mogu li ja promijeniti svijet? Što to ostavljam Luki, kakav će biti svijet i kakva će biti Hrvatska kada on odraste? Zabrinut već samim time kako će izgledati njegov razred, ne mogu reći da mi je baš svejedno.

Vraćam se u prošlost. Kakav sam bio ja? Je li moje vrijeme bilo zaista toliko drukčije nego njegovo? I najvažnije – jesam li dao sve od sebe, jesam li išao glavom kroz zid da napravim ono što sam naumio.

Hrvatska kao društvo, čini se da ne ide naprijed već nekoliko godina. Ona važna pitanja poput “kako to da susjed kopa po smeću” ili “kako to da moji roditelji jedva preživljavaju od jedne plaće i jedne penzije”, zamjenjuju glupa i nepotrebna pitanja. Znate na što mislim: gej brakovi, grbovi na tablicama, gdje si bio ’91…

Booksa

Nekoliko dana kasnije, imao sam priliku s Lucijanom (bratom) i Anom (kunjadicom) otići u Booksu. Tamo je Mirela Priselac, Remi iz Elementala gostovala na književnoj večeri.

Dopustiti ćete mi, nadam se, kratku digresiju. U Booksi sam bio prvi put iako sam nekoliko puta prošao pored i čuo za Booksu, no nikada nisam našao vremena da se zaustavim i uđem unutra. Booksa je jedno zaista lijepo mjesto. Okruženi ste knjigama (a to ne može biti loše) i jednom dobrom atmosferom gdje ljudi sjede, nešto pišu na svojim laptopima, čitaju knjige i ispijaju kavu. Koliko vidim, Booksa ima mnogo događanja pa je ovom prilikom preporučam svima koji vole knjigu – Booksa je lijepo mjesto za sjesti i popiti kavu, a još važnije – angažirano mjesto gdje ćete moći poslušati autore kako pričaju o svojim proznim i poetskim dijelima. Ponekad, kao u utorak kada je gostovala Mirela Priselac, teško ćete naći slobodno mjesto, zato je važno da ne kasnite ;).

I dok je Remi tako pričala o svojem životu, kako se počela baviti glazbom i zašto su tekstovi Elemenatala aktivistički i angažirani prošlo mi je kroz glavu koliko sam sretan što sam okružen ljudima koji razmišljaju jednako kao ja.

Mirela Priselac – Remi, večeras u Booksi. Dobra atmosfera, zanimljiv razgovor. Prvi put u Booksi, ne i posljednji.

A post shared by Emanuel Blagonic (@emanuelblagonic) on

Uvijek sam znao da je važno davati sve od sebe. Pokazati drugima svojim primjerom da se isplati biti pošten, držati do svojih ideala, napraviti i ono što se od vas ne očekuje – iznenaditi društvo.

To je ono što rade i u Elementalu. Kaže tako Remi kako se od početka osjećala drukčije jer je cura u “muškom svijetu” (da parafraziram). I poznat mi je taj osjećaj da nekad negdje ne pripadaš. Vjerojatno smo ga svi osjetili u nekom trenutku. No najvažnije što tada možemo napraviti je da ustrajemo. Da dajemo sve od sebe. Svoj maksimum. Ma ne maksimum – još malo više od maksimuma.

Jedino na taj način, jedino rušeći granice koje nam postavlja društvo, možemo krenuti naprijed.

Pogledajte Norvešku, Švedsku ili Finsku. Norveška je prošli tjedan predstavile nove novčanice. Pogledajte ih malo detaljnije. Pogledajte taj ispikselizirani novac i recite mi – vidite li negdje možda neki nacionalni simbol. Šalu na stranu, na kraju Norveška banka nije odabrala prvi primjer već nešto tradicionalnije rješenje, no upravo je zbog takvih stvari Norveška svjetlosnim godinama ispred nas. Jer razmišlja o budućnosti, umjesto o prošlosti.

Mi kao narod plačemo. Plačemo koliko nam je teško u životu. Kako nam nitko ne želi dati priliku iako se nećemo potruditi da je sami stvorimo.

Aktivistički heroji

Ali treba zapeti. Treba se boriti. Okruženi društvom koje u pravilu razmišlja jednako kao vi, ne dolazimo uvijek u dodir s problemima ostalih. Ne senzibilizarmo se uvijek s bakicom koja prebire po smeću tražeći plastične boce. Ili sa samohranom majkom koja radi dva posla da bi ona i njena djeca mogli imati koliko–toliko pristojan život.

Svakog dana okruženi smo zapravo onom glasnom većinom koja ne vidi problem u ograničavanju prava ljudi koji ne razmišljaju jednako kao oni (primjer gej brakova u Ustavu). Ne vide problem u tome da grupa ljudi mjesecima instrumentalizirano prosvjeduje (šatoraši), dok drugi ljudi (civilni invalidi) nemaju niti približno ista prava. Ne vide problem u tome što društvo sakuplja pare za teške operacije djece, dok ministar zdravlja sa službenim autom ide na skijanje u Italiju.

I tim više je važan aktivizam. Ne samo aktivizam kakav Elemental (i ostali hip–hoperi) potiču u svojim pjesmama. I ne samo oni. Okrenete li se oko sebe vidjeti ćete sve one samozatajne ljude koji ne pričaju previše ali – rade. Na raznim frontovima. Tu su udruge civilnog društva: GONG koji svakodnevno radi na povećanju transparentnosti države i promoviranju vrijednosti koje ne moraju biti u koliziji s društvom, iako ih društvo takvima tretira (prvenstveno radi instrumentaliziranosti putem političkih stranaka).

Imate i Centar za inkluziju i podršku u zajednici, pulsku udrugu za koju sigurno nikada niste čuli, a koja u šest istarskih gradova pomaže djeci s poteškoćama u razvoju i odraslim osobama s intelektualnim poteškoćama. A imate i Udrugu Senzori koja pomaže djeci sa senzornim poremećajima gdje se djeci pomaže kroz terapijski program.

To su pravi heroji i zato mi je drago da sam (s izuzetkom Senzora (iako se i na tome radi)) s tim udrugama bio u kontaktu i pomogao im u nekom dijelu njihovog rada.

Zato nije pitanje “što ja mogu napraviti” nego “kada ja mogu nešto napraviti”. Svatko od nas je u nečemu dobar. Ja se kužim u dizajn i tu mogu pomoći. Netko je dobar u razgovoru s ljudima. Netko je dobar u nečem trećem. Poanta je da se svatko može uključiti i napraviti jedan mali dio, nacrtati jedan mali dio velike slike koja je Hrvatska i cijeli svijet.

Osobna iskustva

Pišući ovaj blog i Tatin dnevnik trudim se povremeno s vama podijeliti svoja iskustva. To činim i iz male osobne koristi. Naime, pisanje mi pomaže da u glavi posložim neki problem, obrazložim ga i jasnije vidim rješenje.

No pisanje osobnih članaka je i način da s drugima podijelim ne samo svoja razmišljanja, već i sreću, strahove, iskustva. Kao ljudi smo prečesto zatvoreni i ne želimo s drugima dijeliti našu intimu. To je razumljivo. No postoje stvari koje bi drugima mogle pomoći. Nedugo nakon razvoda čuo sam nekoliko priča ljudi koje ranije nisam poznavao toliko dobro. To su priče koje te tjeraju na razmišljanju. Tjeraju te da razmisliš jesu li odluke koje donosiš pravilne i jesi li mogao bolje odlučiti. Neke odluke ne možeš povući, no odlučio sam iz svojih negativnih iskustva napraviti nešto pozitivno.

Iz mojih poslovnih problema možda možete vidjeti gdje griješite i ispraviti to dok ne bude prekasno. Iz svog roditeljskog iskustva možda vam mogu prenijeti kako je to pustiti dijete da samo istražuje svijet ili pak kako da ne napravite greške koje sam ja napravio i kako me Luka naučio da ih ne ponovim.

Mislim da su te stvari važne. Prenošenje osobnog iskustva i prelaženje granica koje nam drugi postavljaju je nešto najvažnije što mogu prenijeti svojem djetetu ali i vama. I ne zanima me je li to pravi put dokle god ja mislim da sam u pravu i da idem u dobrom smjeru (iako pomaže kada se povremeno jave ljudi koji se zahvale na savjetu ili pitaju za pomoć).

Dakle, svatko od nas, najiskrenije vam to kažem – može pomoći nekome. Budite tu za druge, nemojte mrziti – volite :). Slušajte hip–hop i odite povremeno u Booksu. Neće vam biti žao.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *