trcanje

U zdravom tijelu, zdrav duh – ili kako sam odlučio početi trčati

Kako je moj posao takav da stalno često sjedim, već godinama razmišljam o aktivnosti koju bih mogao raditi, a da ne oduzima puno vremena i da mi je dovoljno zanimljiva da nastavim i nakon prvih nekoliko puta. Najbolja stvar kad sam aktivan je taj da imam osjećaj kako adrenalin raste i kada s nečime krenem ne mogu stati. Primjerice, ubacim li negdje u danu fizičku aktivnost (odlazak na more), nakon toga se osjećam kao figura u Simsima kojemu energija eksponencijalno raste i imam volje i snage raditi sve što mi padne na pamet.

Takvi dani najčešće završavaju kasnim odlaskom u krevet i ranim buđenjem jer “želim još”.

Ali, nije sve baš tako sjajno. Život kakav danas živimo je brz i ne ostavlja puno vremena za fizičku aktivnost. Moj najveći problem je odlazak u krevet u različita vremena. Nekada je to 11 navečer, pa zatim 1 ujutro, pa zatim 2 ujutro i tako dalje. A nije da više imam 20, pa da taj tempo mogu izdržati više dana zaredom. Ma zajebavam se, ionako se osjećam kao da imam 20 godina i kada je takav tempo meni osobno to baš odgovara i onda u te dane imam puno snage i volje za napraviti sve što poželim.

No i dalje ostaje problem fizičke aktivnosti koja je gotovo nepostojeća. Barem je bila do danas (a sada ćemo vidjeti hoću li nastaviti s njom i dalje, čitajte o tome kakav je plan).

Koju aktivnost odabrati?

Zapravo, birao sam između tri četiri različite aktivnosti: bicikle, rola, trčanja i teretane. Idealno je da kombinirate više različitih aktivnosti kako vam one ne bi dosadile, međutim kod mene postoji jedan drugi problem – česta putovanja.

Prošle sam godine nadobudno krenuo voziti biciklu i to je trajalo dobrih 10-ak dana, svaki dan po minimalno 10 kilometara, na način da sam od prvog do desetog dana, cijelu dionicu prelazio barem 20% brže. I onda sam otišao u Pulu, dok je bicikla ostala u Zagrebu. Nakon što sam se par dana kasnije vratio, opet sam nastavio i tako 2–3 dana, kada sam opet išao u Pulu. Nakon sljedećeg povratka bicikla je ostala u ostavi.

Bicikla

Ipak, bicikla mi najviše odgovara. Prije 10-ak godina kada sam bio u najboljoj formi (i s 30 kilograma manje) s biciklom sam išao svugdje, kupao sam se po par sati dnevno, puno sam hodao. Bicikla je moj prvi izbor zbog toga što je s biciklom sve dostupno i nakon prvih tjedan dana svake godine, možeš je voziti bez guzobolje i ići s njom gdje god poželiš. A uz to je i dovoljno brza da mi ne bude dosadno.

Međutim, ove godine putujem još više pa tako živim između Zagreba (30% vremena), Rijeke (50% vremena) i Pule (20% vremena). Vožnja biciklom je dakle otpala.

Role

Druga omiljena stvar su mi role. Role sam zadnji put vozio prije 7–8 godina, jedno ljeto. Kod rola najviše volim brzinu. No postoji problem – ne znam kočiti :D. Da, znam, smiješno je vidjeti čovjeka od 33 godine kako vozi role samo i isključivo po ravnom. Prestao sam voziti role kada sam se jednom odlučio spustiti nizbrdicom, usred noći – i završio u žbunju sav izgreban i s iščačenom nogom.

Prošle sam godine ozbiljno odlučio nastaviti rolati ali činjenica je da ne znam rolati :P. Zapravo, s prijateljem (hvala Bojane) sam prošao cijeli Jarun i to je izgledalo tako-tako, međutim činjenica da mi se nakon te vožnje više nije javio za rolanje, značila je da ću ili morati ići u školu rolanja (a ne volim škole:) ili nastaviti sam (hvala Bojane). A nisam tip koji voli raditi stvari sam – brzo mi dosade :/. Razmišljao sam i o školi rolanja, ali ja jednostavno ne volim štitnike za koljena i ruke. I shvaćam, shvaćam da su one potrebne i da su tu da se ne izgrebemo, ali radije ću biti izgreban nego nositi štitnike :/ – pa je tako i škola rolanja otpala. Možda jednog dana…

Teretana

Sljedeća na redu je bila teretana (ovo pišem što sam razmišljao, čisto da se razumijemo – nisam išao dalje od razmišljanja :P). Pored ureda u centru bila je neka mala teretana u koju sam mislio ići svakog dana prije posla, u 7 ujutro. Nije mi problem rano dizanje, zapravo mi odgovara i onda sam cijeli dan u višoj brzini.

Bio je 5. mjesec, baš kada smo krenuli s novim poslom koji je uključivao više putovanja. Na kraju, sve smo rjeđe išli u ured jer je bilo jednostavnije (i ekonomičnije, brže) raditi od kuće. U zadnja dva mjeseca bili smo jednom ili dvaput u uredu (mislim na brata i mene, obzirom da radimo zajedno) pa teretana također otpada.

U jednoj varijanti razmišljao sam da odem u teretanu u Point (pored kojeg živim), ali opet – nisam siguran koliko bi mi to pomoglo (iako teretanu jako volim, sviđa mi se ideja da u sat vremena odradiš nekoliko serija na svakoj spravi, istuširaš se i nastaviš s danom) obzirom na to da sam sve rjeđe u Zagrebu.

I na kraju – trčanje

Zadnji sam put trčao (prije današnjeg dana, naravno), za vrijeme kondicijskih treninga dok sam trenirao stolni tenis. Znam da sam tada mrzio trčanje iako je u Puli bila idealno za trčanje – trčiš kroz šumu s pogledom na more, povjetarac lagano pirka kosu i lice. Međutim, ne volim trčanje.

Zapravo, mislim da ga ne volim ali sam otvoren za promjenu mišljenja. Ozbiljnije sam o trčanju krenuo razmišljati kada je moj brat krenuo trenirati, a zatim i kada su prijatelji (Mia, Ivan, Jasmina, Ivan (drugi Ivan)…) krenuli u Adidas školu trčanja (+ Mario koji trči već duže vrijeme). A najviše me potaknuo ovaj Miin članak. Prvo sam planirao krenuti od sljedeće godine, međutim – who gives a fuck, idemo probati odmah prvenstveno zato što trčati mogu zaista bilo gdje pa onaj razlog za ne vježbanje “ali ja stalno putujem”, definitivno otpada.

Prvo trčanje

Dakle, danas prvo trčanje. Dignuo sam se u 6:30 i vjerujte mi da bih se bio najradije okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati. Međutim, kada se dogovoriš s nekime (Lucijan i Ana) onda nije kul da ih preveslaš.

I tako nam je Lucijan pokazao kako se kratko zagrijati i krenuli smo trčati. Sada, ja bih vam volio pokazati kako je izgledala ta ruta, u krajnjoj liniji znao bih i koliko sam ukupno pretrčao, no RunKeeper se nije htio upaliti pa ćete danas ostati zakinuti za tu informaciju.

Ono što su mi svi posebno napomenuli je da u početku ne treba pretjerivati. Kako sam poznat po tome da što god da radim, radim bez zadrške, to je ono što me najviše brinulo. Jer, kako ne pretjerati – pa neću valjda trčati samo kilometar ili dva, idemo odmah otrčati četvrtinu polu-maratona. Yeah right, ne ide to baš tako.

Prvih 30 sekundi

U početku sve djeluje lagano. Trčiš po travi (bolje nego po asfaltu imho) i misliš si “pa ovo uopće nije problem, ja ne znam zašto više ljudi ne trči”. U tih prvih 30 sekundi još ti do mozga zapravo nije niti došlo da trčiš i da si umoran. Slušaš dobru playlistu na Deezeru i misliš kako je ovo lijep dan i da je super kako si probudio u 6:30.

40 sekundi

Kada će doći refren pjesme, pa trčim cijelu vječnost. Odlučio sam pretrčati prvu pjesmu, a nakon toga ću se odmarati. Ma nema veze što kažu da u početku trčiš minutu, a minutu hodaš. Ja to mogu.

50 sekundi

I dalje nema refrena, wtf? Ok, sada sam već zabrinut. Lucijan i Ana su krenuli malo prije mene i lagano se približavam ali sada shvaćam da nemam snage: (1) brže trčati da ih uhvatim i (2) ovim tempom neću izdržati da ih uhvatim.

70 sekundi

To je to. Shvaćam zašto su rekli da se treba trčati minutu i onda odmoriti.

Minuta i pol

I sada je morao doći refren, mrzim Elemental (ma zapravo ne mrzim, ali to je bilo izrečeno u afektu).

Kako je prošlo prvo trčanje i što dalje?

Zapravo je prošlo skroz u redu. Mislim da sam otrčao neka 2 kilometra (cca 30% Jaruna sam trčao, ostalih 70% sam hodao; možda sam i malo više trčao, teško mi je procijeniti), a najvažnija stvar je da sam se digao dovoljno rano i otišao iz kuće, bio na zraku i protegnuo noge.

Najvažnije je zaista – ne pretjerati. Krenite lagano, dosta trenera kaže da nije važno koliko trčite jer možete i brzo hodati. Trčite u početku minutu uz minutu hodanja, pa koliko stignete. Ne treba trčati brzo, nismo profesionalni trkači :).

Najveći je problem sada nastaviti i pogotov – dalje nastaviti sam, kako ne bih ovisio o nikome. Imam opcija za trčanje i u Zagrebu i u Rijeci (ne znam doduše s kim bih trčao u Puli:)). A možda se netko i javi za trčanje, nikad ne znaš 🙂 (samo da vas upozorim da sam početnik;).

Cilj je otrčati Desetinku (4.219,5 metara) na Noćnom maratonu. U mjesec i pol koliko imam na raspolaganju, valjda ću doći dovoljno u formu da to istrčim. Također, ovim putem i izazivam Anu i Ivana za Desetinku, Miu i Gorana za 1/4, a Lucijana i Ivu za polumaraton. Vidimo se 29. 8. 2015. na Bundeku.

Kako bih nastavio dalje istim tempom, cilj mi je svakih tjedan dana objaviti blog post s pregledom tjedna. Dakle, za tjedan dana ćete ili imati priliku ismijavati me ili pratiti koliko sam uspio pretrčati. Vidjeti ćemo, za sada vjerujem da su mi šanse 50%, ali ako se ovi koje sam izazvao odazovu izazovu, to će mi biti poticaj da nastavim dalje, umjesto da se izležavam sat vremena duže ujutro :).

7 misli o “U zdravom tijelu, zdrav duh – ili kako sam odlučio početi trčati”

  1. Kralju više si pisao ovaj članak već što si trčao 😛

    Trčat ćemo i u kampu kad stignete, ima da trčiš polumaraton kada se vratiš 😀

  2. Odličan i inspirativan članak, bar za mene. Dve godine apsolutno nisam imao nikakvih fizičkih aktivnosti i sad sam i ja odlučio malo se pokrenuti i to baš sa trčanjem. Nekoliko dana već hodam brzo po nekih 30 minuta i zaista prija, e sad videćemo kako će to izgledati kad se krene sa trčanjem. Pretpostavljam da ću naći najkraću pesmu. 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *